Ako bi se to pokazalo nemogućim
ili uzaludnim, jer je igralište već bilo zauzeto, a desetak minuta zna gdjekad
biti kraće od minute, ogradu sam preskakivao barem pogledom, hrleći mislima prema
tomu mračnom predmetu želja koji se vrtio u nečijim rukama. Filmaš Buñuel u mom
svijetu još nije na dnevnom redu, objekt o kojemu je riječ bila je njezina
svetost košarkaška lopta. Igralište uz naše školsko dvorište – tako blizu, a
tako daleko…. Upitnik, rekoh, nije bio
bogznakako velik, ali se pokazao strahovito uporan. Nad glavom mi je lebdio
godinama, danas već mogu reći i desetljećima, znao sam da ću se s njim morati kad-tad
obračunati. Doista, tko je još čuo košarkaško igralište nazvati čudnim nazivom
– Nafta?! Igralište kluba koji se, od kada znam za školske hodnike
Matteottijeve, ponosio imenom – Kvarner?! Nije bilo logike… Ili jest, ali mi
je ona trajno izmicala iz ruku. Naoružah se zato strpljivošću, upitnik ide na
vodu dok se ne razbije.
Danas znam o čemu je
riječ. Priznajem, trebalo mi je, ali tko se sada za putove do znanja pita… Nafta
je ušla u život Kvarnera, odnosno njegova košarkaškog igrališta, prije
sedamdesetak godina. Ključni trenutak ove štorije dogodio se sredinom svibnja
1952. godine, a njegovi su akteri članovi gradskoga Košarkaškog kluba
Lokomotiva, koji su imali pod svojim igralište pored Osnovne škole Matteotti, a
današnjega Pomorskog fakulteta (u Studentskoj ulici, na onodobnom, pazi sad,
Trgu Matteotti). Svi članovi Lokomotive – što znači igrači, igračice i klupska
uprava – zajednički su tada prešli u redove jednoga drugog riječkog sportskog
društva. Djelovalo je ono u okrilju riječke Rafinerije nafte. Riječ je o
Sportskom društvu Nafta, koje je taj gospodarski kolektiv osnovao 1949. u
okviru vlastite sindikalne podružnice, zbog zanimanja radnika za sportske i
rekreacijske aktivnosti. Pod vodstvom predsjednika Bruna Tomassija, u Društvu
su postupno formirane brojne sekcije: kuglačka, stolnoteniska, košarkaška,
boćarska, odbojkaška, tenisačka, skijaško-planinarska, boksačka, šahovska,
sekcija za aktivnosti na moru i streljačka. Treba li reći kako je prelazak
Lokomotive u redove Nafte značio nestanak prvog imena s pozornice? Debitirajući
nastup kluba s Trga Matteotti pod novim nazivom
dogodio se 25. svibnja 1952. u Puli, gdje su odmjerili snage juniori Uljanika i
Nafte. Zabilježimo i to, pobijedili su riječki dečki.
Prelazak u redove
naftaša/Naftaša nije se odigrao bez kalkulatora u ruci. Sportaši s Mlake i sportaši
s Brajde samo su zbrojili jedan plus jedan i dobili rezultat koji je lako
zadovoljio obje strane. Što su dobili? Košarkaški teren na Brajdi bio je početkom
pedesetih prilično neugledno mjesto, koje je vapilo za onim što bismo danas hrvatski
kazali face lifting, i to ozbiljan. Uz
Rafinerijinu pomoć, preuređenje igrališta započelo je siječnja 1954. godine.
Radovi su potrajali do konca lipnja, zahvaljujući čemu je igralište dočekalo s
obnovljenim licem važnu sportsku manifestaciju, košarkaški turnir za prvenstvo
Hrvatske. Turnir je otvoren 1. srpnja i na nj je došlo nastupiti šest
ponajboljih hrvatskih juniorskih ženskih ekipa. Igralište Nafte dočekalo ih je
s dobivenom betonskom podlogom i asfaltnim slojem, s koševima postavljenim na betonske
stupove, iza kojih je (vidimo na tadašnjim fotografijama) s obje strane
igrališta ostavljeno rasti nekoliko crnogoričnih stabala. Po završetku turnira,
na dnevni red je trebalo doći i uređenje gledališnog dijela. Što ćemo, nije se
stiglo. Objekt je proglašen jednim od najboljih košarkaških terena u
Jugoslaviji, pogodnim i za natjecanja u ostalim sportovima, poput odbojke,
tenisa, hrvanja i boksa. U trenutku otvorenja, igralište se činilo
najuzbudljivijim mjestom vjerojatno riječkoj ženskoj košarkaškoj ekipi Nafte, u
tom trenutku trostrukim juniorskim prvakinjama Jugoslavije. Djevojke su na
domaćem terenu branile naslov hrvatskih prvakinja. I nisu ga obranile. Turnir
je potrajao pet dana, pod pokroviteljstvom Rafinerije, čije je Sportsko društvo
u cijelosti preuzelo tehničku organizaciju natjecanja. Košarkaški klub Nafta bio
je njegov itekako važan dio, što potvrđuju podaci kako je Klub imao te godine 96
sportskih članova, a njegove su ekipe, muške i ženske, nastupile u 45
prvenstvenih i 20 prijateljskih susreta. Vodila su ih četiri trenera.
Pomisli li tkogod kako
je Nafta, zahvaljujući izravnoj sponi s riječkom Rafinerijom, uživala u
pogodnostima kakve je samo poželjeti mogla, s obzirom da su naftaši u
standardnoj percepciji manje-više istoznačnica za novac, nije na dobru putu.
Klub je i dalje imao financijskih teškoća. Sve usprkos tomu što je bio više
nego uzoran sportski kolektiv, s čijim se uspjesima mogao u gradu malo tko
mjeriti. Riječki košarkaški seniori, seniorke i juniorke imali su 1955. iza
sebe šest titula državnih prvaka, a te su godine bili prvaci Hrvatske u
kategoriji juniorki i juniora, te drugi u kategoriji seniorki. No, na sastanku
uprave i igrača, održanom prvih dana kolovoza 1955. „radi konzultiranja o
daljnjem radu“, moglo se čuti kako je klub početkom godine imao stotinjak
članova, a u tom je trenutku njihov broj pao na šezdesetak. Isti je trend
zabilježen među članovima uprave, koja se od devet smanjila na tri, što znači
da su cjelokupan teret njenih obveza preuzeli tajnik, predsjednik i
potpredsjednik kluba. Igrači su tijekom godine često putovali na utakmice izvan
Rijeke bez vođe puta, samo da smanje troškove, koji su ozbiljno prijetili
potonućem klupske blagajne. Klub u tom trenutku, što današnjim ušima zvuči
nevjerojatno, nije imao niti jedne lopte za odigravanje prvenstvenih utakmica.
Ona jedna gumena lopta koju je imao, nije bila prihvatljiva za odigravanje
takvih utakmica. Košarkaški savez Jugoslavije ponudio je Nafti organiziranje
državnog prvenstva za juniorke, ali je klub to morao odbiti. Teško stanje se
nastavljalo…
Dokad je Nafta carevala
na Nafti, prije nego što će klub promijeniti naziv u Kvarner ((ali samo klub,
ne i igralište, barem ne u riječkom svakodnevlju), potpitanje je koje će me,
slijedeći dosadašnji scenarij, nastaviti još neko vrijeme pratiti. Neka,
nastavit ću mirnim snom, bome i mirnim buđenjima, onima iz prvih redova ovoga
zapisa, uvjeren da će se i taj djelić zagonetke kad-tad suočiti s trenutkom
razrješenja. Ono što pak nikad neće biti razriješeno je moja davnašnja
frustracija pred ogradom koja dijeli sportski teren (sada već i balonom
natkrivenu dvoranu) Nafte od susjednoga školskog igrališta. S vremenom je
poprimila neizlječiv oblik, stanje u kojemu je svaki preskok ako ne nemoguć, a
onda posve uzaludan, time i besmislen. Odavno već nema za me košarke na Nafti,
neki drugi dečki i djevojke sada su njeni gospodari. Isto vrijedi za školsko
dvorište Matteottijeve…
Podijeli na društvenim mrežama