Znanjem o Galiciji ne mogu se pohvaliti ni oni Riječani kojima ona nije nov pojam. Od njih bi se vjerojatno moglo čuti kako im je ona slabo znana zato što Rijeka i Galicija nisu imali čvršćih spona. A to baš nije istina. Rijeka i Galicija su imali toliko čvrste veze da je Galicija bitno utjecala na gospodarski život grada.
Kada, kako, zašto? Odgovori vode prema riječkoj Rafineriji nafte. Ona je u dobrom dijelu svoje biografije prerađivala golemu količinu nafte upravo iz galicijskih izvora. Štoviše, ta je sirovina u jednom trenutku zamalo bila razlogom trajnog zatvaranja njezina pogona.
Rafinerija je u prvoj fazi svoga rada, 1880-ih, prerađivala američku naftu, da bi početkom sljedećeg desetljeća prešla na kaspijsko-crnomorsku. Pogon je radio uzorno, sve dok mu na vrata, kao i nama danas, nije potpuno neočekivano pokucao pojam – Galicija.
Okretanje Monarhije galicijskim ležištima nafte
I tad su se nad pogonom pojavili tamni oblaci. Razlog je bilo otkrivanje golemih nalazišta nafte u Galiciji, koja je tada dio Austro-Ugarske Monarhije. Bilo je to sredinom devedesetih, posebno 1895. i sljedećih godina. Galicijska ležišta, koja se danas uglavnom nalaze u Ukrajini i Poljskoj, za desetak godina pretvorit će dotad nafte žednu Monarhiju u trećeg svjetskog proizvođača.
U iskorištavanju novootkrivenih zemnih blagodati nije se časilo ni časa. Neposredno pred samo otkriće u Austriji je radilo 15 rafinerija. Brojka se čini velika, pogotovo što dijelom svjedoči o postojanju austrijskih naftnih nalazišta i prije velikih otkrića 1895. Međutim, valja uzeti u obzir da je – donekle s iznimkom tršćanske rafinerije, koja je koristila položaj na moru za preradu uvozne sirovine – odreda riječ o malim, manufakturnim pogonima. Ako je od tih rafinerija u Galiciji djelovalo njih sedam, koristeći dotad poznate skromne izvore, od otkrića galicijskoga podzemnog blaga taj se broj munjevito promijenio. Krajem stoljeća naftu je u Galiciji prerađivalo čak 47 rafinerija.
Njihov naglo povećani broj izgledao je iz Rijeke zastrašujuće. Ako su se rafinerije u austrijskom dijelu države u cijelosti podmirivale domaćom naftom, ni pogoni u ugarskom dijelu nisu u tomu htjeli zaostajati. Mađarske rafinerije brzo su se usmjerile preradi sirovine pristigle najvećim dijelom iz galicijskih nalazišta. Godine 1898. mađarski su pogoni nahranjeni sa 65.500 tona galicijske nafte, 27 tisuća tona nafte iz Rumunjske, 18.900 tona azerbajdžanske, 3.100 tona američke, te s 2.500 tona nafte iz mađarskih izvora. Da rafinerije u Transilvaniji nisu prerađivale rumunjsku sirovinu, odnos u korist galicijske nafte bio bi još veći. Galicija je u tom trenutku izrasla u četvrtoga proizvođača nafte u svijetu.
Što je takav razvoj događaja značio za pogon u Riječkom zaljevu?
Njegov glavni adut, morski položaj, preko noći se pretvorio u suprotnost. Troškovi dopreme sirovine, dotad na strani Rijeke, postali su nedostatak. Koliko god prijevoz morem bio jeftin, pojava izvora u Galiciji, u vlastitom dvorištu, omogućila je osjetno kraći prijevoz od mjesta crpljenja nafte do mjesta prerade. To je donijelo niže troškove kopnenog prijevoza. Nakon što je Rafinerija već 1893. počela smanjivati uvoz sirovine s azerbajdžanskih nalazišta (djelomično i zbog velike carine), galicijska nafta je 1896. prvi put pokucala na riječka vrata.
O novom trendu podosta je govorio pogled na podatke o uvozu nafte kroz riječku luku. Nakon vrhunca u 1893. godini, kada je kroz luku prošlo preko 80 tisuća tona nafte, godine 1895. kroz nju je uvezeno 60 tisuća tona. Već sljedeće godine količina je zamalo prepolovljena. Tad se kroz nju uvezlo 32,5 tisuća tona nafte. Godine 1899. manje od 10 tisuća tona, godine 1900. manje od pet tisuća tona itd. Jednom riječju, uvoz nafte u Mađarsku morem bio je gotovo izbrisan. A to nije bilo sve. Kad je država odlučila dati dodatan poticaj korištenju sirovine iz vlastitih izvora, carina na uvoznu naftu povećana je dvostruko.
Protest iz riječke Rafinerije
Vidjevši kako događaji teku u lošem smjeru, predstavnici riječke Rafinerije odlučili su djelovati. Plaćanje velikim nametima opterećene uvozne sirovine bilo je golem problem, pa su 1897. argumentirano protestirali u riječkoj Trgovinsko-industrijskoj komori. Ona je pak poslala pismo Vladi u Budimpešti, upozoravajući kako bi negativne posljedice povišenja carine bile višestruke: Mađarska bi ostala bez pouzdane opskrbe naftom, budući da nema većih vlastitih nalazišta, derivati bi poskupjeli, rafinerije koje prerađuju uvoznu sirovinu vjerojatno bi se morale zatvoriti, radnici bi ostali bez posla, smanjio bi se promet željeznice i brodova koji prevoze naftu i derivate, bez posla bi ostale tvornice koje opskrbljuju takve rafinerije kemikalijama, bačvama i sličnim, riječka bi luka izgubila znatan prihod itd.
Protest je u Budimpešti prihvaćen. To je na Kvarner donijelo zrno optimizma, ali ne zadugo.
Samo tri godine nakon pisma, u Budimpešti se ipak odlučuju prikloniti prvoj inačici prijedloga carine na naftu. Od 1. siječnja 1900. na uvoznu sirovinu, umjesto dotadašnje dvije, moralo se plaćati 3,5 zlatne forinte. Domaći proizvođači nafte dobili su još snažniji vjetar u leđa. U novom pismu Komori, Riječani će tvrditi kako je uvoz ruske (azerbajdžanske) nafte „postao nemoguć“.
Financijski destimulirana za nabavu sirovine iz uobičajenih izvora, a udaljena od galicijskih nalazišta s jeftinom, necarinjenom naftom, pri čemu su joj se na putu do tih izvora ispriječile i novoosnovane galicijske, izvorima bliže rafinerije, Rijeka se našla u potpuno novoj situaciji. Prilagođavajući se okolnostima, odlučila je staviti težište na preradu galicijske nafte. Unatoč svoj preradbenoj konkurenciji u Galiciji. Dopremana željeznicom, galicijska je nafta preuzela dominaciju i u riječkim postrojenjima. Tomu je pomoglo snižavanje željezničkih tarifa za prijevoz galicijske nafte do udaljenijih rafinerija u državi.
Ipak, nove preradbene brojke bile su posve različite od onih s početka devedesetih. Ako se u Rijeci 1895. proizvelo 50 tisuća tona petroleja, godine 1896. proizvodnja se smanjila na 40 tisuća tona, godine 1897. na 25 tisuća tona, a 1900. na 13 tisuća tona. Trend je bio jasan, Rafineriji je prijetilo zatvaranje. U prvim godinama novog stoljeća, na svu sreću, proizvodni pokazatelji počeli su polako teći u suprotnom, boljem smjeru. Udar iz Galicije Rafinerija je jedva preživjela.
Nije lako s tom Galicijom, kako danas, tako i jučer. Čija god državno bila.
Podijeli na društvenim mrežama