Najdraža Rijeko: Što ti studenti pak sad žele?

Foto: Gea Golović

Početi ću sa najtežim pitanjem – besplatnim obrazovanjem. “Besplatno za brucoše ne znači besplatno obrazovanje” jedna je od parola studenata koji protestiraju u Hrvatskoj. I u pravu su. Tko vam je kriv što su vas roditelji pravili malo ranije, pa eto sada plaćate studij. Iako vaši roditelji nisu plaćali studij, jer se u tom poslijeratnom dobu razvila strašna potražnja za visoko educiranim ljudima kako bi se obnovile institucije i infrastruktura novih država, pa eto, dragi roditelji, dobili ste najbolji tretman. I zato danas dižete kredite da platite obrazovanje vašeg djeteta, možda i djece.
Kako se sad to dogodilo? Danas nam, izgleda, više nisu potrebni pametni ljudi, ljudi sa diplomama i iskustvima, jer eto već imamo dovoljno pametnih koji upravljaju državom i institucijama.

Kako bi studenti danas trebali gledati na budućnost?
Gdje će se zaposliti svaka nova generacija tisuća i tisuća diplomiranih ekonomista? Doktora? Filozofa? Građevinskih inženjera? Kulturologa? Tko su uopće oni? Oni su mladi ljudi puni znanja i volje, a eto, prodaju krumpiriće u restoranu brze hrane odmah iza ugla. Uz narudžbu rado će vam pomoći u izradi projekta za novu kuću, predložiti lijek za glavobolju ili recept za bolje sutra. Nemojte me krivo shvatiti, ništa nema loše u prodavanju krumpirića, jer i to je posao. I netko ga mora raditi. Ali još su u Grčkoj pred četiri tisuće godina predložili sustav radnika koji bi se bazirao na njihovom obrazovanju. Onaj tko nije sposoban završiti školu, može dobiti takve poslove. Doktor medicine nema što tražiti u restoranu. Osim možda odvraćati ljude od nezdrave prehrane.
Ja sam definitivno za besplatno obrazovanje za svih, jer znanje ne smije biti proizvod koji si samo neki mogu priuštiti. Znanje je danas svedostupno, zahvaljujući novom mediju interneta, ali institucije poput škola i fakulteta su još uvijek vrlo potrebne. A one ne smiju zaostajati za svijetom. Najlakše je reći “Hrvatska ionako kasni za svijetom 20 godina” pa time pravdati zaostali birokratski, školski i ini sustav. Ja sam nasreću ona generacija brucoša koja nije morala plaćati svoje školovanje, jer da su me roditelji pravili godinu dana ranije, vjerojatno bi sada bankrotirali.

Vlada nam subvencionira autobusne karte. I to je zbilja u redu.
No, kao stanovnica grada Rijeke, nemam niti jednu dobru riječ za našu monopolističku tvrtku javnog prijevoza, a da vlada ne subvencionira mjesečne karte, taj naš obiteljski minus bi išao još dublje. Neću ni načeti temu prijevoznika koji prodaje karte samo na 2 prodajna mjesta u gradu, već preko četrdeset godina, i svake godine, svakoga mjeseca kada cijeli grad mora kupiti kartu, uvijek je gužva. Ali što sad, malo gužve nikoga nije ubilo, kao ni stajanje na suncu po četiri sata. Mačji kašalj.

I kad se žalimo na prazne frižidere, netko se javi i kaže, pa zaposli se. Kad sam ja bio mlad, nosio sam kašete. Blago tebi, barba, kad nisi morao sjediti na fakultetu sedam sati dnevno i slušati predavanja nego zarađivati lake novce. Kao studenti Bolonjskog sistema teško ćemo naći vremena za posao uz studiranje, a kamo li nešto slobodnog vremena da vidimo i kako svijet izgleda izvan naše sobe. Potpisivanje na predavanjima gore je od prozivke u srednjoj školi. Profesori se osjećaju omalovažavano kada moraju spuštati razine znanja kako bi svi studenti zadovoljili na ispitima. I svi će to reći. A neki će reći da ni Bolonja nije pisana Božjom rukom, pa eto, ne mora značiti da je savršena. A pogotovo ne za studente. Jedna od stvari koja nam Bolonja ne dopušta jest upisivanje paralelnih studija. Ali zašto bi se netko htio specijalizirati u više područja kada je posla za svih na sve strane!

Da se osvrnem na svoj grad, jer treba početi raditi na malim stvarima da bi došli do velikih, pa hajmo, kako je to uvijek govorila draga mi učiteljica, pomesti ispred svojih vrata. Ja ne mrzim svoj grad, i ne mrzim ljude koji žive u njemu, i ako ama baš nitko ne zna prihvatiti ove kritike kao smjernice ka poboljšanju života za sve nas Riječane, onda je moj trud uzaludan.

Htjela bih se osvrnuti na novoizgrađeni sveučilišni kampus. Prošle zime kada su se prvi studenti “uselili” u novoizgrađenu zgradu Filozofskog fakulteta (izuzetak Akademije koja je ondje već nekoliko godina) imali su što i vidjeti. Ili bolje reći, nisu.

Što je to kampus? Imate li ideja? Jeste li kada na filmovima vidjeli kampuse? To su kompleksi poput malenih gradova, jer imaju sve što ljudima treba. Ima spavaonica za studente koji ne žive u blizini, ima dućana i restorana, da se studenti ne bi udaljavali od fakulteta gdje se educiraju za život, ima parkova i prostora za vježbanje.

A kako izgleda Riječki kampus? Naravno, on je tek u svojim povojima, ali nikome, osim arhitektima, nisu promakle mane već u samom početku. Kako je moguće da se odobri izgradnja zgrada koje su na vrhu Trsata usmjerene sjever-jug? Tko odobri izgradnju klupica na ledini pored zgrade? Tko odobri izgradnje nebodera koji su apsolutno neprilagođeni buri? Uz svu tehnologiju simulacija, netko je valjda zaboravio da na Trsatu puše bura. Pa se, eto, sada ne može ući na većinu vrata fakulteta i restorana, a ostatak je umjesto stakla sada prekriveno šperpločom i ljepljivom trakom. Samo kažem.

Prošle zime kada su se studenti uselili na kampus, nakon nekoliko sati predavanja su shvatili da su gladni. Ali nema brige, Index je samo petnaestak minuta vožnje autobusom, plus još desetak minuta čekanja istog autobusa. Ali nedavno smo i doživjeli rezanje vrpce by (tko drugi nego) Jadranka, novog restorana Kampus, čije je radno vrijeme od 11 do 15 (zatvaranje kuhinje, 16 h fajrunt) sati. Ako ste na faksu do 19 sati, nema problema, mama je kući sigurno nešto skuhala.

Ja zbilja ne znam, mi studenti smo stalno nešto nezadovoljni. Stalno se žalimo i stalno upućujemo na greške i rupe sistema (nemojte se bojati te riječi, ipak, nisam rekla režima), koje se, kao i sve druge ignoriraju od strane vladajućih. Kao i radnici, kao i umirovljenici, kao i branitelji, kao i nerođena djeca. Svi smo ignorirali. Ali eto, tko nam je kriv što smo izabrali te koje jesmo.

Danas želim samo naglasiti probleme studentske populacije, a svi mi imamo probleme koje treba riješiti, a Rijeka je dovoljno malen grad i dovoljno “odmaknut” od ostatka zemlje da ima potencijala učiniti promjenu bez vanjskih utjecaja. Voljela bih da građani shvate koliko potencijala ovaj grad ima, i da se uključe u izgradnju svoje zajednice, a ne da se samo nekolicina studenata i umjetnika koprca u ovoj ustaljenosti. Prošećite do grada i kupite knjigu, posjetite izložbu, zapalite svijeću na mostu. Idite u kazalište, idite u Art kino, idite u muzeje i parkove. Oni su naši, i ne smijemo ih zapustiti.