Možda je sve gore točno, no dvojim da me se može optužiti za
manjak zanimanja za temu rokenrola, ili odsutnost na tom polju zbog, štajaznam,
lijenosti ili pasivnosti. Uglavnom, konačno sam si dao izraditi pravu stalažu
za ploče, pa sam, natjeran oblacima prašine, jer neumoljivo se godinama
nakupljala, koji su izlazili iz pojedinih naslova, odlučio prozračiti
kolekciju. Vonj vlage i zapuštenosti nije ovladao stanom (imam pristojan balkon
pa se dalo dosta toga izložiti ondje) u velikoj mjeri, nećemo pretjerivati, ali
nije nedostajalo da se kadikad izvrnem u blaži oblik komatoznog stanja od
iznenađenja pred naslovom koji bi mi, uslijed premiještanja, dopao u ruke. Krenuo
sam brisati prašinu sa svakog omota, jedan po jedan, pažljivo sam postupao s
njima, kao da sam netom zaposlen u Hornbyjevoj prodavaonici HI-FI, odlagao ih
abecednim redoslijedom, ali nisam baš svaku poželio iznova poslušat, dijelom
stoga što nemam toliko vremena i dijelom stoga što sam strepio od nenadanog
napada nostalgije pa dakle i mogućeg naleta depresije. Osim toga, među vinilima
imam favorite pa ih vrtim na uštrb onih koji to i nisu baš posve u takvom
statusu. E, pa sad pitanje koje vam se vrti po glavi je zašto sam, kad već
toliko ljubim ploče i muziku i sveštaideuzto, si dozvolio da se u, za javnost
besprijekornoj, kolekciji nađe toliko sumnjivih naslova od kojih mi se danas
diže, jel da, kosa na glavi? Mladost ludost? Strah od estetske inspekcije svih
rock perioda i žanrova? Obilazak Dylanovih fanova? C-c-c!
Nemam objašnjenja. Ali zato, skrušeno izvlačim
kompromitirajuće elemente iz svog diskofilskog života te ih nudim na dodatno
ismijavanje čitateljima, ogoljavajući si utrobu do simbolične kosti!
NEIL YOUNG – jedan od konkurenata za najveće promašaje u
svojoj karijeri snimio je za redom tri najgora albuma, moguće u cjelokupnoj
povijesti čovječanstva (namjerno pretjerujem, dakako): TRANS – eksperiment s nekakvom mizernom idejom o elektronici s
vokoderima, nimalo nalik na Kraftwerk a sa željom da bude baš to (njemački
hladni minimalizam), navodno je longplejka snimljena ne bi li Neil uspješno
komunicirao s vlastitim autističnim sinom (tko zna što bi ovaj imao izjavit na
tu temu?), a pjesma koja ga donekle iskupljuje je Transformed Man; EVERYBODY’S ROCKIN’ je objavio godinu
poslije (1983), pod izgovorom da je njegov izdavač odbio realizirat country
materijal naziva Old Ways, pa im je, za dešpet, uvalio 25 minuta plastične
grozne rockabilly vježbe. Nijedna pjesma ga ne opravdava; LANDING ON WATER je tipični ’80s proizvod – puno odvratnih
sintisajzera, bubnjevi u reverbu s džžžž džžžž efektom na dobošu, a tendencija
je bila pridobiti AOR publiku koja isključivo na poslu sluša muziku s radijskih
frekvencija. Čak je i sam autor potvrdio da je riječ o ‘a piece of crap’
produktu.
BOB DYLAN – unatoč uvriježenom mišljenju kako je njegov Self
Portrait najjadniji album u karijeri genija, dva su naslova, barem što se mene
tiče, znatno bliže tronu promatrano s dna ljestvice premo gore: DYLAN sadrži obrade umjetniku dragih
kompozicija, pa je u kolekciji se našlo mjesta i za čerečenje klasika Joni Mitchell
Big Yellow Taxi, a i za Presleyijev predivni komad ljubavne lirike Can’t Help
Falling in Love. Ploča je poslužila Dylanu za ritualno samoubojstvo, a inače je
riječ o snimkama koje su ostale višak (danas bismo ih zvali bonusima) sa
sessiona za album New Morning. Sljedeći zloduh useljen među gotovo
besprijekornu kolekciju Dylanovih ploča bio je KNOCKED OUT LOADED. No, ovdje se donekle moram postaviti u ulogu
Bobova advokata. Naime, ukupni zvuk albuma je datiran u, ponavljam se, nezgrapne
osamdesete, s produkcijom koja zvuči grandiozno a zapravo je u potpunosti
isprazna i naporna, pa se inače lijepe pjesme poput Brownsville Girl i Under
your Spell jedva razaznaju od silne pompoznosti.
ERIC CLAPTON – ah, evo velikodušnog prvaka u najgorim
albumima objavljenim bez ikakva razloga! Birajte: BEHIND THE SUN, AUGUST
(obje producirao i inače nenametljivi Phil Collins kojemu nije bilo dovoljno
jurit konkordom iz Londona u Filadelfiju, u potpunosti uništiti ionako ne baš
čvrsti nastup Led Zeppelina na Live Aidu) ili pak JOURNEY MAN (bez prisutnosti Bubnjara), snimljen uz pomoć
programiranih ritmičkih podloga! Ajoj, te Ajme&Majko! Sve ploče vrve onim
umjetnim fuzz gitarskim solima, uglavnom lijepim i predvidljivo-neuzbudljivim,
sa po nekoliko ‘stiskavac’ stvarima na svakoj, i s tek ponekim zgodnim rifom
kao na naprimjer She’s Waiting. Ali, da se ponovim, jao!, kako da učinim da te
plejke nestanu iz moje kolekcije? Kao u Farenhajtu da ih dam spalit? Nije
dovoljno! Nema iskupljenja, bojim se! Vrijednost tih albuma na tržištu
vjerojatno ne prelazi ni umjerenu napojnicu koju ostavljate rijetko do nikada
prilično zgodnoj pipničarki u oštariji!
DEEP PURPLE – malko sam dvoumio između dva naslova: THE HOUSE OF BLUE LIGHT ili onaj koji su
snimili s američkim smutljivcem slatkog glasa Joeom Lynnom Turnerom, SLAVES&MASTERS. Na koncu ih
suprotstavljam klimavim argumentima. Prvi je, dakle, snimljen u vrhunskoj Mark
II postavi, i začudo još uvijek je sadržavao zdrave rifove i zgodnu dozu
Gillan-Glover duhovite lirike, pogotovo u favorit pjesmi Mitze Dupree, jer
najbolji su kad zavrte neku bluz shemu i pomalo improviziraju, zar ne? A,
upravo na tim pretpostavkama je Turner bio najtanji – simuliranje narašpanih
vokala nalik Paulu Rodgersu, pogotovo u kvazibaladama, je najobičniji
nedostatak kreativnosti i vazalstvo na koje je pristao ponovno nastupajući s
Blackmoreom. Pih! (e, da, kasnija izdanja benda bez Blackmorea nažalost ne
zaslužuju ulazak niti u kategoriju Najgore od najgorih).
QUEEN – su snimili
1982 (uočit ćete neizbježno da su najgori albumi ikada objavljeni najvećim
dijelom u toj dekadi) HOT SPACE. Ne
bi li se dopali, tko zna komu, kvartet se ostavio ćorava posla u žanru u kojemu
su bili najbolji, a to su hard i glam rock, te su se prepustili struji koja je
nametala pitki preproducirani pop, koketiranje s lounge jazz elementima i, još
strašnije, s funkom. Povremeno, te sitne hirove naslutiti u njihovim stvarima
uopće nije bilo loše. No, nitko me nije pripremio na ono što su snimili na Hot
Space! Disko je zvuk bio na pameti Freddieju, taman se utegnuo u crvene kožne
gaće, basist je Deacon činio na svom instrumentu pak-pak slap u funk tehnici, a
May je za to vrijeme mogao tek održavati svoju frizuru besprijekornom. Taylor
je u međuvremenu izučavao na sebi primjenu kokaina. A i taman je upisao školu
skijanja. Svratio bi katkad i do studija, no! Homoerotične kompozicije poput
Body Language i Staying power su učinile prilično uvjerljiv korak prema tendenciji
otuđenja Queen od njihovog vjernog sljedbeništva, nema dvojbe. Pa, ipak, ondje
se nalazi klasik, duet s Bowiejem, Under Pressure i Put out the Fire, gitarski
vapaj za boljim danima Queena.
EMERSON, LAKE&PALMER – godine koje su bile probitačne za
prog simfo rock su otišle u nepovrat navalom punka, upravo kada se ovaj trojac
odlučuje (1978) objaviti LOVE BEACH.
Krenimo od omotnice: Emerson je raskopčao bijelu široku košulju da mu
uočljiviji budu trbušni šlaufi primjereni recimo radije istočnoj plesačici s
medaljonima oko pupka; Lake se široko smiješi jer se čini da je upravo dobio na
lotu peticu, ukupne vrijednosti od oko 340 kuna, a k tomu je i lijepo nauljen
pa se njegovo lice bljeska unatoč sumraku; Palmer drži figu u džepu i jedini je
svjestan smeća koje su upravo snimili na zavodljivim opuštenim Bahamima!
Tumarajući općim pop klišejima, trojac je skratio sve svoje epski duge pjesme
na pristojnu duljinu i moguće dobre trenutke u potpunosti upropastio! Albumu se
ne može poreći želja za komunikativnošću, ali, hej!, ostaviti materijal bez
konačne produkcije i razbježati se kućama prije kraja je presedan u rocku kakav
se ne pamti, barem ne od benda takvog kalibra! Da ironija bude veća, unatoč
potpunom promašaju, ploča se odlično prodaje i postaje jednom od najtiražnijih
naslova u prog rocku!
LED ZEPPELIN – haha. N E M A! Nema!
BLACK SABBATH – jednu su se večer napili Tony Iommi, Geezer
Butler i Bill Ward. Ostali su, naime, bez odličnog pjevača Ronnieja Jamesa,
koji je oformio sastav nazvavši ga skromno vlastitim imenom Dio. Baš na
nesreću, u istom pubu svoju tugu je krenuo utapljati, vjerojatno ne u čaši
mineralne, i Ian Gillan, oplakujući također vlastitu sudbinu i kraj samostalne
karijere. Drinking session je, kao što se i dalo pretpostaviti, završio, u
teoriji, odličnim spojem izvrsnog hard rock pjevača i još ubojitijeg
intrumentalnog trojca. Ali, avaj! Purple Sabbath je skončao najgorim vriskanjem
i najdosadnijim rifovima iz Iommijeve tvornice istih! Ako baš morate ovo
preslušati potražite pomoć stučnjaka. Niti Digital Bitch s grozomornog BORN AGAIN vas neće spasiti!
GENESIS – iako je konkurencija žestoka (Genesis, Invisible
Touch, We can’t Dance), nevjerojatno da su pod tim nazivnikom momci uspjeli
realizirati još besmisleniji album! I to unatoč činjenici da u njihovim redovima
više nije bio Phil Oskarovac Collins! Dakle, preostali duo, Rutherford i Banks,
je regrutirao pjevača iz Stilskina pa su zajedno snimili iznimno iritantnu pop
prog ploču CALLING ALL STATIONS.
Album je bio toliko dobar da NIKADA nije doživio američko izdanje! Zgoditak za
anale!
METALLICA – birajte između ova dva naslova: St. ANGER ili LULU (dovraga, zašto je Lou Reed odlučio ponoviti s ovim tipovima svoju
avanturu Metal Machine Music?! Mislim, bolje je to mogao solo napravit, majke
mi!). Prvi je neslušljivi gnjevni tupatupatupa
metalni doboš, a ovaj drugi, aaaaa, kako da to kažem, hmm, sranje? U svakom
slučaju, oba proizvoda nalikuju na propali znanstveni eksperiment, ali s
ograničenim genocidnim djelovanjem na svega nekoliko milijuna fanova.
Neslušljivo i nategnuto!
CLASH – CUT THE CRAP
je album, kako mu i naziv sugerira, dakle, jadan, mizeran, tužan, nedoličan
imenu sastava! Svjestan je toga bio i njegov, upravo postavljeni, kontrolor
leta Joe Strummer, ne želeći ga nazvati, naprimjer, Greatest Hits. Od
originalne postave uz njega ostaje tek Paul Simonon, a ostale je momke skupljao
usput, neki su se tek ulovili gitara, a neki tek programiranja u elektronskom
bubnjanju! Vjerojatno im je najbolje u studiju polazilo za rukom ispijanje
piva, ili spontano organiziranje nogometnih utakmica, a pobjednici su, bez
imalo dvojbe, bili trojica mladih nadničara. Ipak, iako razočaravajući
zaključak blistave i besprijekorne karijere punk ikona, album je polučio
apsolutno predivnu himnu This is England!
Podijeli na društvenim mrežama