Možda je Rijeka grad u kojemu je rođena prva fašistička država u povijesti, ali je ujedno grad u kojemu je bilo otpora tom fašizmu. D’Annunzio je tu paunski raširio perje, ali neka su pera njemu i njegovim crnokošuljašima otkinuta.
Dobar primjer za to vodi nas nigdje drugdje do na mjesto gdje je napisan statut D’Annunzijeve države, u nekadašnji riječki restoran Ornitorinco (u prijevodu: Čudnovati kljunaš), što je u godinama između dva svjetska rata bio otvoren u samom središtu grada, u današnjoj Adamićevoj ulici. Kako piše Lucy Hughes-Hallet u knjizi Gabriele D’Annunzio, poet, seducer and preacher of war, on je za svoga boravka u Rijeci često zalazio u taj ugostiteljski objekt. Sa sobom je vodio najbliže časnike na objed, gdje su jeli rakove i pili cherry brandy koktel (koktel s cherry brandyjem?), koji je on nazivao „krv“.
“O, Rijeko, nezahvalni grade…”
Restoran je dobio neobičan naziv nakon što je D’Annunzijev suradnik Guido Keller ukrao iz gradskoga Prirodoslovnog muzeja punjenoga čudnovatog kljunaša i stavio ga D’Annunziju na stol, u znak posvete svome vođi. Kako je objasnio Keller, držeći se samoodabrane uloge zapovjednikove dvorske lude, kvaka je bila u tomu što je rožnati kljun životinje bio gladak kao D’Annunzijevo tjeme. U toj usporedbi ni bjelokosnu boju toga tjemena nije trebalo posve previdjeti. D’Annunzio je u Ornitorincu dočekao i prve rezultate glasanja riječkih građana na izborima čije je organiziranje dopustio bivajući uvjeren kako je riječka ljubav prema njemu apsolutno neupitna. Očekivao je ništa manje nego plebiscitarnu podršku. I prevario se. „O Rijeko“, reče on, „nezahvalni grade“…
Priča nas iznova vodi u restoran Ornitorinco 1944. godine, kada u Rijeci D’Annunzija već dugo nema, ali njegovi ideološki suborci na ovaj ili onaj način i dalje vladaju gradom. Istina, manje je pritom riječ o talijanskim, a više o njemačkim vojnim odorama.
Sve se događa 2. kolovoza, a jedna od ključnih ciljeva akcije borbene grupe antifašista bio je stanoviti crnokošuljaš Ferari, koji se isticao mučenjima zatvorenih aktivista oslobodilačkog pokreta. Antifašisti Vinko Valković Polet i Ljudevit Majster Arpad saznali su kako se Ferari sa suradnicima redovito sastaje u Ornitorincu, dapače nalaze se uvijek u isti sat i sjede za istim stolom. Valković i Majster su posjetom objektu utvrdili kako se stol nalazi u uglu, pored šanka. Bio je okrugao, drven, pokriven ovećim stolnjakom, koji visi sa svih strana stola. Ti će se podaci pokazati važnim za akciju.
Drugog kolovoza, na dan akcije, napadači su se u 15 sati sastali u stanu na Sušaku. Tu su se naoružali i ponijeli sa sobom sve potrebno za napad – eksploziv, svrdlo, kuku i kemijsku olovku s malom kapsulom za tempiranje eksplozije. Otuda su se zaputili u Ornitorinco, sjeli za ključni stol i dali se na posao. Veliki stolnjak što je visio preko ruba stola skrivao je što se događa pod stolom. Dok se gore pilo vino i razgovaralo, dolje se spretno svrdlom napravilo rupu i u nju pričvrstilo kuku na koju se objesilo kutiju sa snažnim eksplozivom. Kada je sve postavljeno, pozvalo se konobara i platilo račun. U kutiju je tada zabodena kemijska olovka s kapsulom za tempiranje eksplozije. Potom se izašlo na ulicu i čekalo.
Akcija borbene grupe
Prema scenariju, eksplozija je trebala odjeknuti u 17.30 sati. Vinković i Majster krenuli su svatko u svom smjeru te promatrali pristizanje fašista iz prikrajka. Nekoliko njih ušlo je u restoran u 17 sati, ali ne i Ferari. Napadači su se zabrinuli jer im je on bio glavna meta. No, Ferari je upravo stizao u društvu drugog fašista. Smijući se, obojica su ušli u restoran i sjeli za stol gdje im je već bilo društvo.
Zbog osobne sigurnosti, napadači su se udaljili. Majster je čekao zvuk eksplozije pored hotela Kontinental. Eksplozija se začula nekoliko minuta poslije 17.30 sati. Majster je ugledao prolaznike kako trče prema sušačkoj strani grada, zasigurno znajući što slijedi. Nijemci su smjesta blokirali okolne ulice i uhićivali svakoga tko se našao u blizini mjesta eksplozije.
Primorski vjesnik, glasilo narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskom primorju, objavio je 16. kolovoza vijest pod naslovom Uspjela akcija borbene grupe na Rijeci, u kojoj je objavljeno kako su u napadu u središtu grada smrtno stradala četiri fašista, a teško je ranjeno njih šest. Štoviše, kako se u gradu govori da je poginulo šest fašista. Zaključni izvještaj poslije će pokazati kako je dio fašista uspio preživjeti, odnosno kako su u napadu smrtno stradala dvojica, a teško je ranjeno šest fašista, uključujući Ferarija, koji je izgubio vid. To nije bila jedina razlika između objavljene vijesti i stvarnog događaja: Primorski list objavio je kako je bila riječ o napadu bombom, možda zato da se neprijatelju ne oda podatak o stvarnom scenariju napada.
D’Annunzio u tom trenutku nije razbijao glavu što se događa u njegovoj „mučenici“ Rijeci. Još manje plakao za Ferarijem i društvom, a ponajmanje pak za vjerojatnim kolateralnim žrtvama u restoranu, kvarnerskim rakovima. (Zabilježeno je kako je za kvarnerske je škampe, u jednom trenutku, možda baš u Ornitorincu, izjavio kako su najbolji na svijetu.) Nije ni mogao, ta bio je već šest godina tamo gdje nam se svima jednom zaputiti, a „njegovim“ gradom postupno je hodalo sve više onih koji su ga iz D’Annunzijeve perspektive činili „nezahvalnim“.
Podijeli na društvenim mrežama