Natjecanje „pametnih“ gradova

Osnivač ICF, Robert Bell, izjavio je da se više od 400 gradova širom svijeta
bore za naslov. Jedna od osnovnih kategorija je provjera rigoroznim metodama da
li gradovi dokazuju da mogu educirati građane i potaknuti ih na uspješno
korištenje inteligentnih rješenja. Dakle, postoji ogroman napredak od onog što
u Hrvatskoj nismo niti dotakli, a to je uvođenje tehnoloških rješenja. Već
kratka snimka stanja tehnoloških rješenja u našim gradovima pokazuje da smo
daleko od općeg pojma „pametnog grada“, te da još uvijek niti sam pojam ne
razumijemo, već svaki tehnološki pomak smatramo rješenjem. Svijet se prilično odmakao
te već provodi sociološke analize i edukacije građana za rješenja koja su već
davno uveli. I sad ih reklamiraju i pojašnjavaju svojim građanima. 

ICF izbjegava pojam „inteligentnih
gradova“ te uvodi novi pojam, „inteligentne zajednice“. A to su, prema njihovim
pojašnjenjima, zajednice koje su shvatile ogromne izazove „broadband“
gospodarstva, te su svjesno uspostavile korake da lokalno gospodarstvo bude
sposobno prosperirati unutar zajednica. Pa kažu da ovi gradovi nisu nužno
veliki gradovi ili poznata tehnološka čvorišta, već se nalaze u zemljama u
razvoju, kao i u industrijskim predgrađima, na obalama ili u zaleđu gradova na
obalama. Vrlo je zanimljivo da su gradovi koji su kupili skupa rješenja velikih
globalnih tvrtki, a nisu razvijali vlastita, završili vrlo nisko na tablici
konkurentnosti. 

Sociološki element u takmičenju gradovi su
dokazivali tzv „digital inclusive“ pristupom prema građanima, nudeći javna
računala te digitalne tečajeve opismenjavanja stanovnika. ICF je objasnio kako
je prateći precizno svaki element precizno sastavljenog popisa zahtjeva, te
ispitivanjem sudionika utvrdio da je sedam gradova model gospodarske i
društvene transformacije u 21. stoljeću. Oni nisu, pojasnio je ICF,
najnapredniji tehnološki centri, niti gradovi sa najboljim gotovim rješenjima,
već je svaki od njih primjer dobre prakse u širokopojasniim implementacijama
raznih tehnologija, razvoju radne snage, inovacijama, digitalnoj enkluziji i
zagovaranju rješenja koji nudi lekcije ostalim regijama, gradovima, općinama,
gradićima i selima kako lokalno tako i globalno. Jednostavnim rječnikom rečeno,
oni su zacrtali nove smjerove u trajnom prosperitetu i razvoju za svoje
građane, tvrtke i institucije.

“ICF čestita svima na novoj Top7
ljestvici. Ova skupina predstavlja niz različitih pristupa i strategija
planiranja, “izjavio je ICF suosnivač Louis Zacharilla. “Svaki je od
ovih gradova „revolucionaran“ na svoj način, a svaki od njih planirao je svoju
budućnost na način koji je u skladu sa njihovim kulturnom identitetom, a uz
pomoć univerzalno dostupnih digitalnih alata i širokopojasne tehnologije. Kao
što smo vidjeli svake godine, gradove, gradove i regije koje i dalje rade s tim
alatima i konceptualno su se transformirali iz “pametnog” u
“inteligentni“.

Trenutni popis
sedam „najpametnijih“ gradova je: 

• Arlington County, Virginia,
  USA
• Columbus, Ohio, USA
• Ipswich, Queensland,
  Australia
• Mitchell, South Dakota, USA
• New Taipei City, Taiwan
• Rio de Janeiro, Brazil
• Surrey, British Columbia,
  Canada

Koji su to profili postignuća za svaku zajednicu ponaosob a prema
pokazateljima uspješnosti? Analizirajmo.

Pojavivši se već treći put na ljestvici Top7, Arlington County koristi
pametnim planiranjem prednosti svog položaja u blizini Washingtona. Arlington
nastavlja rast zacrtan prema Telecom master planu, dok se sve inovacije
obavljaju na sveučilištu Virginia Tech i Arlington Way. Formalna savjetodavna
skupina građana, kojih u grupi ima preko 40, utječe na odluke o svemu, od
korištenja zemljišta do tehnologije, te intenzivno surađuje sa Vladom,
poslovnim i neprofitnim sektorom, a sve u svrhu poticanja inovacija.

Drugi na listi, Columbus, već treću godinu za redom, ima najveću koncentraciju
TOP 1000 tvrtki u USA. Columbus ima za cilj prevladati svoj najveći izazov,
koji mu se desio zbog odljeva mozgova 2007-2009. U ovom trenutku grad potiče
zapošljavanje, prema programima sa Vladom. Uz sve probleme ostaje činjenica da
grad prema indikatoru zapošljavanja stručne radne snage premašuje 35%. Još 2013
Columbus je proglašen jednim od deset gradova u USA za nove studente.

Ipswich se pojavljuje u ovoj tablici po prvi put. 2011 godine Ipswich je objavio
20 godišnji plan gospodarskog razvoja dizajniran za borbu prema izazovima koji
će uslijediti. Kad je 2009 godine australska vlada najavila program „Broadband
network“ Ipswich je pokrenuo suradnju sa lokalnim zajednicama kako bi stvorili
ono što se danas zove zapadni koridor nacionalne širokopojasne mreže, te je
privukao nacionalne ulagače. Projekti kao što su Digital Hub ili Digital
Enterprise smišljeni su u svrhu osposobljavanja građana za korištenje
digitalnih vještina. Ipswich započinje veliku rekonstrukciju središta grada u
kojem će glavnj riječ imati digitalne tehnologije prema potrebama stanovnika.

Predugo bi trajalo da analiziramo sve gradove, te ćemo se ovdje zaustaviti.
Vjerujem da smo čitajući ovo shvatili zajedničku nit koji svi gradovi sa liste
imaju, a to je suradnja sa građanima i razvoj vlastitih, lokalnih mini businessa.
Ovi gradovi ne očekuju ulagače koji bi im pokrenuli davno ugaslu industriju ili
ulažu novac u infrastrukturu prema drugim gradovima, već stvaraju svoj vlastiti
otok inteligencije.

Kako je ovo moguće primijeniti u našim uvjetima i da li naši gradovi imaju
šansu jednom ući u ovo zanimljivo nadmetanje? Imam osjećaj da kod nas još
uvijek, a tome neće brzo doći kraj, vlada paradigma zastarjelih promišljanja o
gradovima kao industrijskim središtima ili kao prolaznim mjestima u koja čovjek
dođe i nakon nekon vremena ode. Pri tome mislim na turizam, koji nam je u
glavama prioritet, iako ne razumijem zašto, jer svijet već davno ide svojim
novim smjerom kretanja. Suradnja sa građanima, privlačenje ljudi od kojih se
očekuje da ostanu i da čine gradsku inteligenciju u ovom trenutku ne vidim kao zacrtani
prioritet niti jednog grada. Razvijaju se ideje o razvojima pojedinih sektora,
sve u nadi da će razvoj tog sektora dovesti i radnu snagu, bez promišljanja o
tome koja je to radna snaga koju danas trebamo, nedovoljan angažman vlastitih
snaga, građana, već korištenje stranih rješenja, zatvorene sredine u koje
običan čovjek ne može ući, sve su to problemi naših zajednica. No, sigurno da
postoji i dio krivice na stanovnicima, koji vrlo često sami ne mogu ili ne
znaju artikulirati svoje želje i potrebe, pa se onda odnose krajnje negativno
prema svakoj novij ideji ili inicijativi, ne želeći izaći iz vlastitog
komoditeta. Očito nas očekuje jako duga i jako iscrpljujuća borba, prvo  sa sobom samima.