Navijačka ljubav na riječki način

Istovremeno su na Kantridi svoju prvoligašku bitku vodili
Rijeka i Lokomotiva, te rukometašice Zameta koje su u dvorani SC Zamet igrale
susjedski derbi sa pulskom Arenom. Oba su događaja započela u isto vrijeme, u
18 sati, a na njima je ako je suditi prema novinskim izvješćima nazočilo ukupno
malih 1.700 ljubitelja sporta.

„Nema veze što se igra istovremeno jer tu nije riječ o istoj
publici“ – rekla je tajnica riječkih rukometnih prvoligašica Rada Ciganović. I
koliko god je bila u pravu ta je rečenica ono što je poražavajuće u cijeloj
priči.

Ako (a tako je i nikako drugačije) u Rijeci organizirano
navijanje postoji otkad je Armade, dakle od 1987. godine, sada ću i ovdje javno
postaviti pitanje, zašto ta Armada prati i slijedi samo jedan jedini klub i to
onaj nogometni? Zapadna tribina stadiona na Kantridi njihov je drugi dom, kažu
da za to žive, da je Rijeka njihov način života. To je lijepo i neupitno, no tu
postoji i jedno veliko ali….

Čak niti na utakmicama Rijeke ispod sata nije sve puno, da
ne spominjem ostale dijelove stadiona, jer mi se od instant navijača i
navijačica koji Kantridu pronađu na karti samo kada se igra protiv Dinama ili
Hajduka diže želudac.

Od gore spomenutih 1700 riječkih zaljubljenika u sport njih
1500 pogledalo je sraz Rijeke i Lokomotive. Niz od tri poraza bijelih učinio je
svoje, pa su izbirljiviji “navijači” odlučili zaobići Kantridu u širokom luku.
Ovo navijači namjerno je stavljeno u znake navoda jer tim i takvim postupkom
oni su pokazali da to nisu. Ako je prije samo dva tjedna na toj istoj Kantridi
moglo biti 9.000 gledatelja uz službeni podatak o 7.800 prodanih ulaznica, onda
mi nikako nije jasno zašto ih je uvjerljivu pobjedu protiv zagrebačke
Lokomotive došlo vidjeti njih samo 1.500. Opravdanja jednostavno nema, baš kao
što ga nema za selektivnost kojom se Armada udostoji posjetiti neke sportske
priredbe. Gotovo da se na prste jedne ruke može nabrojati njihova nazočnost na
nekom sportskom događaju izvan stijena Kantride.

Iskreno, prošle sam subote odabrao ženski rukomet – zbog
prirode posla, iako sam želio biti i na Kantridi, ali kloniranje u Hrvatskoj
barem za sada još uvijek nije moguće. Na Zametu se skupilo 200 gledatelja koji
su mogli uživati u utakmici sezone riječkih rukometašica. To što ovoga puta
nije bilo Armade, pravdam činjenicom da je istovremeno igrala Rijeka, ali pitam
se što bi bilo da su zamećanke derbi igrale u nedjelju? Opet ne bi bilo
organiziranog navijanja.

U vikendu koji je pred nama vaterpolisti riječkog Primorja
na svome će se bazenu na Costabelli boriti za plasman u skupine Eurolige. I ako
ništa drugo, logično bi bilo da novi riječki sportski hit dođe podržati što
veći broj gledatelja, a jednako je tako logično da se među njima nađu i članovi
Armade. Zašto to mislim? Pa zato što je ljubav prema gradu i njegovim klubovima
opća, a ne selektivna. Aktualne prvakinje i pobjednice Kupa, odbojkašice Rijeke,
svoj su premijerni domaći nastup u Dvorani mladosti u nedjelju poslijepodne
protiv Zagreba odradile pred stotinjak gledatelja.

U čemu ili u kome je problem? Naravno, kvaliteta izvedbe
privlači gledatelje baš kao i ime protivnika, ali kod nas nažalost još nije
razvijen institute godišnje pretplate članskih iskaznica privrženosti i
pripadnosti klubu ili klubovima, a kako sada stvari stoje, pitanje je hoće li
to ikada i biti.

Krajem rujna košarkaši Kvarnera u dvorani Dinko Lukarić na
Kozali organizirali su za naše prilike prilično jak turnir na kojemu su osim
domaćina sudjelovali Zadar, Široki I FMP. Troje sudionika NLB lige od mogućih
800 u dvoranu je privuklo 700 ljudi, koji su tamo očito zalutali. Ili su možda
samo htjeli biti viđeni, jer kako drugačije tumačiti riječi trenera Kvarnera
Rudolfa Juga nakon polufinalnog poraza protiv Širokog:

„Nažalost igrali smo pred kazališnom publikom. Kada se lomio
rezultat i kada nam je trebala podrška s tribina, koje su bile jako dobro
popunjene, nje nije bilo. Pitam se što su ti ljudi došli uopće raditi u dvoranu?
Mislim da ih košarka nije pretjerano zanimala“ – rekao je Jugo i bio je u
pravu.

Baš kao što je u pravu bio i Alen Kurbanović, trener rukometaša
Zameta, koji je nakon poraza prošle srijede u susjedskom derbiju protiv Buzeta
izjavio da je riječka publika neobjektivna. Neobjektivna zato jer je izviždala riječane nakon poraza,
ili možda zato jer su glazbenu i glasovnu potporu s tribina imali gosti koji su
to zadovoljstvo platili riječkim pleh muzikašima sa 500 kuna. Zar je to cijena
prodaje vjernosti i privrženosti klubu? Sramota.

Ne računajući instant navijačice i navijače koji iz samo
njima znanih razloga na Kantridu dođu kao u izlog ili na modnu pistu, ovdje i
sada apeliram na sve istinske i iskrene ljubitelje sporta u našem gradu, neka
podrže sve riječke sportaše i klubove ne štedeći glasnice niti dlanove. Tim
sportašima to znači nezamislivo puno, i to će itekako znati cijeniti.