Ne može biti!

Poslušno sam prihvatio
odbijenicu, obukao tri kvarti hlače i majicu na kratke rukave pa sam išao na
more. Taj CD se trebao pojaviti u prodaji u rujnu, pa sam dotad imao vremena
barem se fino iskupati i zaslužiti nešto boje. Osim toga, možda se u
međuvremenu smekšaju Letovci pa ipak dobijem uvid u misteriozni proizvod.

U tom
stanju privremene potištenosti, kojem sam pridružio i ljetni umor od upornog
plivanja, nisam ni primijetio da je već projurio kolovoz i da je vrijeme
odlaganja šugamana preko ramena i odlazak na Džonson privedeno svome kraju. To
je značilo samo jedno. Zapravo, dvoje: u rukama ću uskoro držati Bridges to
Babylon i Nečuveno! Da ukrotim nestrpljivost prema Stonesima i Letu, nastavio
sam bućkati se u Kvarneru, držeći na oku već vrlo rijetke plivačice.

Nervoza i napetost su se uslijed iščekivanja tih albuma malko omlitavile pa sam imao i vremena skočiti do Predragovog studija na Krku gdje su En Face upravo dovršili svoj četvrti, najbolji dotad u karijeri, album, U krilu mjeseca. Ajd kad si već tu, reče mi Jegi tijekom preslušavanja, snimi nešto, možda neki slajd na Debelom, a? Zač ne, samo nek mi akustična ima dovoljno distorzije, zaključio sam. Predrag i ja imamo neki komunikacijski kanal kojim se lako razumijemo pa je snimka uskoro bila gotova, nakon čega smo sva trojica zajedno otišli na posljednje umakanje u moru za tu sezonu 1997. u Šilo. Plivanje je dobro za razmišljanje. Šteta što to nema stvarnog učinka i na mene. Par dana nakon toga, konačno, probudio sam se naglo ko da su me milicajci klepili eduktivnom palicom po glavi i odjurio u grad. Sunce je već izašlo, da, a imitacija sretnog mene grabila je brzim hodom ulicama da se dočepa prvih primjeraka gore spomenutih nosača zvuka.

Dobar dan, gotovo sam uzviknuo, ko da nisam sasvim pri sebi i ko da nisu mi u glavi skroz regulirana razdvojena razdoblja dana i noći, trebaju mi, nastavio sam, Nečuveno i Stonesi. A, da, da, evo, otpovrnula mi je Josie i pružila mi u vrećici dizajniranoj u dimenzijama CD-a unaprijed pripremljena oba albuma. Vuuuš!  je ostalo za mnom i manji kovitlac prašine. U busu sam sumnjičavo razgledavao plavi omot Nečuvenog, nalazio se u pakiranju za singl CD, bez podataka o pjesmama, studijima, detaljima zbog kojih se uglavnom tresem kad kupujem poizvode koji u sebi čuvaju lijepu muziku. Bridges to Babylon je, naprotiv, bio luksuzno opremljen, zaštitna plastika, knjižica, tekstovi, fotke, blaba, ukratko Stonesi me nikadanikadanikada nisu razočarali. No, LET3 su čudaci koji bi me uvijek razvedrili, pa sam se uskoro opustio u sjedalici i veselio skorom ubacivanju diska u plejer. Koji je, pola sata kasnije doma, odbio bilo kakvu suradnju. Pregledao sam nosač zvuka, bio je čist, bez zrnca prašine na sebi, zapis bi trebao funckionirati besprijekorno, pokušao sam iznova. Pristup je bio opet pažljiv, ali zvuka niotkuda. Nečuveno, pomislim u sebi. Stonese montiram u Tehnicsov model SL-PG100, i naravno, gruvaju! Preskačem stvar po stvar, kakva blasfemija, vratit ću im se kasnije, pa guram opet Letovce u škabelin od plejera.

A onda sam konačno skužio! Riječ je o uroti, a umiješani su vjerojatno svi, od članova benda do direktora Dallasa, uključujući i prodavače u shopu! Mjesecima su mi uljudno i strpljivo objašnjavali da se strpim, a kako sam slabo popustljive volje, dijagnosticirali su mi pretjeranu živčanost, a možda i još koju drugu poteškoću vezanu uz to stanje koje ukazuje na mogućnost pojave shizofrenije, pa su mi jednostavno uvalili prazan CD! Iskusni su to momci, obmanuli su me, nema što! Haha, cerio sam se sebi kiselo, sutra ću reklamirati produkt, i onako malko bijesan i smrknut poslušao desetak puta za redom Mostove prema Babilonu. Nisu me oborili s nogu, al su me utješili. Sutradan je, pak, osvanulo u medijima da su Letovci ostvarili najveću rokenrol prevaru u povijesti domaće muzike objavivši album bez zapisa. Barem se nisam izblamirao vraćajući ‘transkript’ u shop.