Jer, da na tom području nije bilo jučerašnjih
poklonika jazza, koji su djelovali jazzu u prilog u svoje vrijeme – pitanje je
koliko bi bilo današnjih.
Povijest
jazza u ovdašnjim krajevima nije cjelovito obrađena, pa sljedećih nekoliko manje
ili više važnih fragmenata proslijedimo u ruke onomu tko se njezina pisanja
jednoga dana bude prihvatio.
Rijeka
nakon Drugog svjetskog rata – a ovo pišem u Rijeci, pa mi je ona u prvom planu
– imala je svoju jazz i jazzu blisku scenu. Znakovi njena postojanja? Stella
Rossa Big band već je koncem 1945. godine nastupao na terasi Gradskog kupališta
Quarnero, Celeste Zrelc je sljedeće godine oformio orkestar s 15 glazbenika, a uskoro
započinje radom i kvartet Harlem. U prvoj polovici 50-tih pojavljuje se trio
Vase (Vasilija) Beloševića. Pedesete su također vrijeme djelovanja sastava
Union, godine 1957. pojavljuje se septet Josipa Forembachera, po uzoru na
Jerryja Mulligana (u septetu će debitirati trubač Petar Ugrin, te potom izrasti
u jednog od najcjenjenijih jazz-glazbenika s ovih prostora), istodobno počinje
radom Sinus bend. Godine 1958. Aco Petrović dirigira velikim millerovskim
orkestrom, pojavljuje se i Universal jazz band, potom sekstet ABC i drugi.
Možda su profili, trajnost i izvođački dosezi tih imena bili različiti, ali
osjećaj pripadnosti „zajedničkoj stvari“ teško da je bio upitan.
Jesu
li dijelili i zajedničku sklonost filmu? Predočimo li u mislima prizor s nizom
njihovih lica kako srpnja 1951. uzbuđeno promatraju plakate koji pozivaju u
gradske kinodvorane na swingom obilno začinjen film Bal na vodi (nakon nekoliko
dana preimenovan je u Reviju na vodi, te
usporedno prikazivan u dvorani Beograd i u ljetnom kinu), također
kolovoza 1956. na glazbeni film Rapsodija u plavom, posvećen Georgeu Gershwinu,
siječnja 1958. na film Priča o Glennu Milleru, svibnja 1960. na Priču o Bennyju
Goodmanu, ili veljače 1961. na film Zlatna truba, posvećen Louisu Armstrongu –
odgovor je barem ponekad bio potvrdan.
Glazbenom
radu te vrste valja pridružiti i tiskarski. Riječka nakladnička kuća Otokar
Keršovani objavila je 1958. godine Početnicu jazza Langstona Hughesa, potom i knjigu
Barryja Ulanova Historija jazza u Americi, obje u prijevodu Slobodana Drenovca.
Objavljena svega tri godine nakon izvornika, Ulanovljeva knjiga prvi je
povijesni pregled toga glazbenog žanra u Jugoslaviji. S tim u vezi vrijedi
zabilježiti anegdotalnu reakciju dijela okoline. Kada se prevoditeljev otac
pohvalio Ivanu Matetiću Ronjgovu, strastvenom promicatelju istarsko-kvarnerske
baštinske glazbe, kako mu je „mali“ preveo knjigu o povijesti jazza, etno-bard
mu je odbrusio: „Treba ga ubit!“ Preteške
riječi? Ma kako zvučalo, možda baš i ne, barem promotrimo li stvari iz ugla
onoga tko ih je izgovorio. Ronjgov je istarskoj glazbenoj ljestvici, tom
ovdašnjem autohtonom kulturnom blagu, dao valjda sve što se može dati, na
teorijskom planu i u praksi, a onda mu nekakav drski mladac krene „iza leđa“ propagirati
nešto potpuno suprotno, nekakav bjelosvjetski uvoz?!
Na
svu sreću, u gradu nisu svi razmišljali poput časne starine Ronjgova. Nedugo
poslije izlaska knjige, gradski Koncertni ured započeo je u veljači 1959. godine
pregovore s predstavnicima Louisa Armstronga o eventualnim riječkim nastupima
„kralja trube“ i njegova četveročlanog sastava u travnju te godine. Od glasanja
Sačmove trube uz Rječinu nije na koncu bilo ništa, ali – dobro je znati – već je
sam pokušaj dovođenja slavnog američkog trubača dokaz kako je na Liburniji za
takav tip glazbe postojalo ozbiljno zanimanje.
Kako
tada, tako i danas. Sačma više ne očekujemo, ali nije loše poslušati i neka
druga vrijedna imena, primjerice ona što ih dovode Udruga Liburnia Jazz i
Festival Opatija. Ako treba, prethodno i s Ulanovljevim prijevodom iznova u
rukama….
Podijeli na društvenim mrežama