Neboderska družina nije se probila u Stari grad

Dapače, neboderi u Starom
gradu zamišljani su entuzijazmom kojemu u nas danas nema pandana, pa mu se možda
u nekom smislu može i zavidjeti. Bio je to entuzijazam na revolucionarni pogon,
rođen u onoj istoj laboratorijskoj retorti u kojoj se kreiralo novo društvo.
Doba je to potkraj 1950-ih, kada Stari grad drži u rukama zrcalo u kojemu vidi lice
poružnjeno samourušavanjem, osakaćeno ratnim bombardiranjima i opustošeno
iseljavanjem tradicionalnog stanovništva, lice urbane zone koja je postala geto
deklasiranih, uz jeftin alkohol, šverc i ulične prodavačice ljubavi.

Stari grad u tom je trenutku na neki način idealno
mjesto: propast jučerašnjeg tu se fantastično podudarila sa strašću kojom je
valjalo graditi novo, i to novo koje se nije htjelo sapinjati (pri)zemnim
ograničenjima. Zašto su neboderi, ti graditeljski burevjesnici optimističnije budućnosti,
imali u planovima obnove života u Starom gradu obličje neboderske družine od
upravo 12 članova? Numerološka intrigantnost tuceta bila je privlačna ljudskom
rodu oduvijek, tu ni socijalistička revolucija nije mogla bogznašto.

O silini planirane
intervencije govori primjer nebodera koji je, prema tadašnjemu gradskom
urbanističkom planu, vidljivom na dvije priložene ilustracije, trebao pohitati
put oblaka uz hotel Bonaviju, točnije nasuprot njoj, s druge strane ulice Frana
Supila. Riječ je o poslovnom neboderu za kojega je idejni projekt pripremljen
1960. u zagrebačkom birou Vincek, s potpisima dvojice Riječana, glavnog
projektanta Andrije Čičin Šaina i konstruktora Mate Senjanovića. Graditeljski
radovi trebali se krenuti već sljedeće godine, uz investitorsku potporu
Narodnog odbora Općine Stari grad

Idejno rješenje ponudilo je građevinu visoku 75
metara, s 24 razine, uključujući suteren. U suterenu je predviđen aperitiv-bar,
s ulazom na Trgu Republike, također kotlovnica i spremište. Iz tog se dijela
objekta internim stubištem uspostavljala komunikacija s gornjom etažom, koja je
imala otvorenu terasu s pogledom na Trg, a našlo se mjesta i za restoran. Na
toj je razini predviđeno uspostavljanje podzemne komunikacije hodnikom s
hotelom Bonavia. Iznad se otvarao prizemni prostor podijeljen na dva veća
dijela, jedan za poslovne aktivnosti, drugi s kavanom-barom. Tu negdje našlo se
mjesta i za servise koji bi pružali usluge brijanja, pranja rublja, glačanja i
sličnog. Na istoj etaži počinjale su četiri linije dizala, što znači tri
namijenjene poslovnom dijelu objekta i jedna za vrh nebodera. Poslovni, najveći
dio nebodera, bio je neka vrsta košnice s 220 ureda, namijenjenih tadašnjim
brojnim gradskim i ostalim poduzećima, u kojima bi kruh svagdanji zasluživalo
oko 700 osoba. Okrjepu su mogli potražiti na 12. katu, gdje se nalazila
priručna kuhinja. Uz nju su se protezale manja i veća konferencijska dvorana.

Vrh
nebodera? Do njega se stizalo dizalom iz prizemlja, a nagrada za taj put imala
je oblik još jednog ugostiteljskog objekta, kavane-bara. S obzirom na 23. kat,
nema dvojbe da se otud morao pružati sjajan vidik na Rijeku i njeno okruženje,
a posebno na riječko modro predvorje, s gradskom lukom i kvarnerskim otocima. Zahvaljujući
staklenoj stijeni, polovica kavane-bara bila je na otvaranje, s tim da se
staklena stijena duž sredine prostora moga pomaknuti u cijelosti, pa se ta
površina ljeti pretvarala u terasu. 

Zaključak koji se stječe čitanjem opisa građevine? U neku ruku
nepotreban, jer nam naknadna pamet govori kako na tomu mjestu nije izgrađeno
ništa. Omanje neugledna zelena površina i danas je raj za protezanje nogu
domaćim i manje domaćim ljubimcima, a čini se da će takvom još dugo ostati.

Nedaleka
Gomila, primjerice, nije bila te sreće. Nekako u isto u vrijeme, krajem 1961.,
na ledinu dobivenu rušenjem srednjovjekovnih stambenih objekata sletjela je,
poput NLO-a, nova zgrada Zavoda za socijalno osiguranje, koja je s neboderom u
Supilovoj trebala činiti cjelinu. U njezinu arhitekturu šarma kutije za cipele
zasjela je zavodska čeljad što se dotad gurala u skučenim prostorijama na
Beogradskom (danas Jelačićevom) trgu. Te su prostorije bile privremeno rješenje
od 1956., a zgrada u kojoj su se nalazile nije oduševljavala radnim uvjetima:
mračne sobe u kojima je moralo biti stalno uključeno umjetno svjetlo, uski
hodnici pretrpani promičućim strankama, prizemne prostorije pune vlage. U
kutiji za cipele sve je bilo bolje, sa svijetlim uredima, te prostranim i
prozračnim hodnicima. Istina, prilaz je još neko vrijeme bio ometen zgradama
stare Gomile, čija se graditeljska duša mučila na izdisaju. Muke joj nisu dugo
potrajale, novo je nezadrživo lupalo na vrata, snažno i visoko, s dugim neboderskim
vratovima.   

Zgrada
na Gomili još je tu, ljeta 2010. čak i obnovljena. Zrači šarmom nove kutije za
cipele, te nastavlja biti uvreda duhu mjesta. Neboder koji je s njom trebao
činiti cjelinu pokazao se mnogo pametnijim, povukao se s poprišta na vrijeme, još
u embrionalnoj fazi. Tako nekako završila su i njegova braća iz nesuđene
riječke starogradske neboderske družine. Tko da im zamjeri?