Vrlo je rijetka prigoda poput ove da ga Rijeka dočekuje na prvome mjestu, pa bi to, bez obzira na vikend vodene kataklizme trebala biti dovoljna pozivnica da napunite tribine Kantride. Niti kiša, niti televizijski prijenos ne bi trebali biti opravdanje za ne dolazak na stadion. Unatoč prvom porazu sezone koji se u besramnoj sudačkoj režiji Marina Mlinara dogodio prošle subote u Vinkovcima, u gradu na Rječini živi se nogomet. I staro i mlado priča o utakmici, a Doktor Nenad Gračan dobio je najmanje nekoliko desetaka tisuća „savjetnika“ koji „sto posto znaju“ kako pobijediti Hajduka.
Otkad su kladionice postale sastavni dio društva, a nekima (da ne kažem mnogima) i poput obaveznog dnevnog obroka u svemu se vidi teorija zavjere. Rijeka je krenula dobro, odlično Doktor je posložio momčad po guštu (naravno u skladu s recesijskim vremenom) a onda su se pojavili dežurni dušebrižnici i sveznalice čija teorija glasi „Već se zna da će Hajduk biti prvak jer ove sezone slavi stotu godišnjicu osnivanja“. Od takvih mi se tvrdnji diže kosa na glavi, a da tlak i ne spominjem. Kada bi se ta zlosretna rečenica i pokazala istinitom na kraju ove sezone postavljam pitanje sebi i Vama, kakvog uopće smisla ima nadmetanje za bodove.
Iako je tradicija Jadranskih derbija puno duža, na ovome ću si mjestu dozvoliti da ju izjednačim s postojanjem Armade. A prvi datum koji će ovdje biti spomenut je 9. svibanj 1987. Toga dana Bijelim je vlakom na finalni susret Kupa bivše države otputovalo 4.000 navijača Rijeke. Rijeka je poražena u režiji beogradskog suca Zorana Petrovića, no to nije omelo Riječane da svoje ljubimce dočekaju na Korzu na spektakularan način. Bilo ih je više od 20.000. Sadašnji učitelj bijelih bez sumnje pamti gostovanje na Kantridi 1987/88. Prešavši u redove Hajduka od ljubimca navijača postao je persona non grata pa je nekako logičan bio i transparent „Neno ča te ni sram“. Na toj utakmici Gračanov vjenčani kum Mladen Mladenović slomio mu je nogu. O navijačkim neredima iz sezone 1988/89 ovdje ne želim pisati, ali se nadam da će nedjeljni susret biti praznik nogometa u svakom smislu – sa sretnim završetkom naravno. Iako i ovoga puta na Kantridu u protivničkom dresu dolazi dvoje riječke djece braća Ahmad i Anas Sharbini. Stariji brat nije niti u primislima trenera Poklepovića, dok onoga mlađeg svi kuju u zvijezde i uzdaju se u njegovu igračku genijalnost. Pretpostavljam da će braći Armada prirediti vatreni doček, no na to moraju biti spremni.
Rijeka – Hajduk 3:1 (17.08.2008.)
I Stanko Poklepović sada trener velikog protivnika Rijeke bio je na klupi Osijeka onog 26. svibnja 1999. godine kada su mračne sile postupile po naredbi državnog vrha i Rijeci oduzeli naslov prvaka. Iskusni strateg plakao je kao malo dijete vidjevši atmosferu na Kantridi na kojoj je tada bilo više od 22 tisuće ljudi.
Nadam se i vjerujem da će ova utakmica biti jedna od onih o kojima će se dugo pričati o prekrasnim potezima i pogocima, a da će ostati pošteđena, nereda, prekida i koliko je god moguće da će biti i ostati pošteđena politike. Naravno nadam se da se nitko nikada neće niti sjećati tko je sudio ovaj derbi.
Ako zaista volite ovaj grad, i ako se naježite kada sjednete na svoje mjesto pod stijenama Kantride onda ste sigurno svjesni koliko je važan svaki glas. Koliko je važno pokazati veliko riječko navijačko srce u borbi u kojoj smo opet SAMI PROTIV SVIH.
Očekivanja su nešto što prestaje u nedjelju u 20.05, a onda počinje nadanje. Svi znamo za čuveno praznovjerje sportaša, ono je prisutno i kod nogometaša, pa ću ovdje i sada napisati da su u 18 godina HNL-a Rijeka i Hajduk na Kantridi u rujnu mjesecu igrali tri puta i gle čuda dogodila su se sva tri „znaka“. Najprije je 10. rujna 2000. godine završilo bez pogodaka, potom je 20. rujna 2003. slavio Hajduk 1:2, a ipak najviše se pamti 22. rujan 2007. i najveća pobjeda Rijeke nad Hajdukom od 4:0.
Ovo je bilo trenersko remek djelo Zlatka Dalića, a posebno se pamti četvrti pogodak koji je postigao Radomir Đalović.
Ako ste slučajno zaboravili kako je to izgledalo možete se podsjetiti:
Uz pomoć 10.000 navijača pomozimo Rijeci da stigne do pobjede i da sačuva prvu poziciju na prvoligaškoj ljestvici. Još je jedan statistički podatak na strani „bijelih“ – na svome stadionu nisu poraženi od Hajduka više od četiri godine, točnije od 26. kolovoza 2006. Sačuvaju li ovu tradiciju mogu nastaviti sanjati san o nečemu velikom, i to sanjati ga otvorenih očiju.
Neka susret Rijeke i Hajduka bude istinski blagdan, nedjelja se ionako na kalendarima označava crvenom bojom, neka na ovu utakmicu dođu opet i obitelji s djecom, da ih od malena uče privrženosti i pripadnosti. Za ovaj grad njegovi oci često znaju reći da je sportski, vjerujem i nadam se da ćemo to dokazati i ove nedjelje. Da će tribine Kantride biti pune istinskih zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu, i da se naravno, u nedjelju navečer neću sjećati tko je bio sudac ovoga derbija.
Rijeka – Hajduk 2:1 (Preokret u stilu krepat ma ne molat)
Neka nitko ovo ne smatra ulizivanjem, ali opet su itekako aktualne Armadine krilatice KREPAT MA NE MOLAT i SAMI PROTIV SVIH. Nezamislivo i nestvarno zazvučala je informacija odaslana iz Maksimirske 128 gdje su se drznuli izjaviti da je „motor i mozak“ riječke igre u ovoj sezoni Hrvoje Štrok u Vinkovcima namjerno zaradio isključenje kako bi – pomogao Hajduku. I zbog te tvrdnje van svake pameti, a i zbog toga što znam koliko je teško palo neigranje protiv Hajduka sjajnom momku iz Gajnica dođite na Kantridu i barem na devedeset minuta ujedinimo se i dišimo svi kao jedan, i gurajmo našu Rijeku prema jednom jedinom cilju – pobjedi.
Neka se ponovi samo dio atmosfere:
A poslije ako baš treba – neka susjedu krepa krava.
Podijeli na društvenim mrežama