Needcompany festival u Rijeci – poslastice za ljubitelje suvremenog kazališta

Ljubitelji suvremenog kazališta imat će krajem veljače i prvih dana ožujka priliku uživati u predstavama čuvene belgijske skupine Needcompany, javlja Rijeka 2020. Jedinstveni „Needcompany festival“ organizira se u Rijeci od 29. veljače do 6. ožujka u sklopu programa Doba moći Europske prijestolnice kulture.

Jedna od najvažnijih predstavnica suvremenog europskog teatra, belgijska umjetnička skupina Needcompany u sedam dana trajanja festivala izvest će tri predstave i otvoriti izložbu, čime predstavlja bogatstvo i raznolikost svoga umjetničkog rada – jedna je predstava primarno glazbena, druga dramska, a treća plesna.

Posebna poslastice za posjetitelje bit će premijera njihove najnovije predstave “Sve što je dobro” nastale u koprodukciji Rijeke 2020, HNK Ivana pl. Zajca, Needcompanyja i njihovih partnera. Autor i redatelj predstave je slavni Jan Lauwers osnivač i voditelj ove belgijske skupine, a Maarten Seghers autor je glazbe.

Umjetnici moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da bi svojom „poetikom” snažno odgovorili na sveprožimajuću političku zagušenost kojoj smo izloženi. Brexit, Trump, Erdogan, uništavanje našeg planeta, teror ekspanzionističke ekonomske politike i gubitak solidarnosti problemi su koje mora riješiti politika. A poetika je ta koja mora skrbiti o čovječanstvu – Jan Lauwers

“Sve što je dobro” govori o gubitku i nadi. To je ljubavna priča u vrijeme kada Europa žrtvuje vrijednosti, a velika grupa ljudi podliježe mržnji i netoleranciji. To je priča o obitelji umjetnika u svakodnevnim brigama i sveprisutnoj smrti, koja se podjednako nemilosrdno nameće i u izolaciji njihova doma i u vanjskom svijetu.Koncert pogleda na drugu stranu / Foto: Maciej Zakrzewski

„Identitet je ponekad jedini spas i jedini izraz samopoštovanja za najsiromašnije među nama. No on stvara lažnu sliku. To je iskvarena slika koja u rukama nacionalističkih sila može postati oružje. Umjetnici moraju učiniti sve što je u njihovoj moći da bi svojom „poetikom” snažno odgovorili na sveprožimajuću političku zagušenost kojoj smo izloženi. Brexit, Trump, Erdogan, uništavanje našeg planeta, teror ekspanzionističke ekonomske politike i gubitak solidarnosti problemi su koje mora riješiti politika. A poetika je ta koja mora skrbiti o čovječanstvu“ – ističe Jan Lauwers uoči premijerne izvedbe u Rijeci.

Priča s dvostrukom autobiografskom pozadinom

Predstava „Sve što je dobro“ započinje 2014. kada se Jan Lauwers susreće s izraelskim elitnim vojnikom i ratnim veteranom Elikom Nivom koji je nakon teške nesreće i duge rehabilitacije postao profesionalni plesač. Tijekom dugih rasprava o vojnim operacijama u kojima je Nivo sudjelovao i o njegovu plesačkom razvoju u sigurnom svijetu živih umjetnosti u Njemačkoj, na briselskom aerodromu Zaventem i na stanici podzemne željeznice Maelbeek eksplodirale su bombe.

Nitko ne može izdržati stalnu pohvalu životu. Smrt ili, bolje rečeno, konačnost ljudskog života također zaslužuje pjesmu ili ples – Grace Ellen Barkey

Priča je to s dvostrukom autobiografskom pozadinom: Elikov život s jedne strane, a s druge život Jana Lauwersa s Grace Ellen Barkey i njihovom djecom u zloglasnoj briselskoj četvrti Maelbeek.

Sve što je dobro govori i o mladoj djevojci Romy koja je uvjerena da je svijet dobar. Tijekom putovanja kroz Kinu upoznaje vojnika Elika povraćajući u uličici nakon što je popila zmijsku krv. Taj susret mijenja joj život.

Jan Lauwers naglašava da se umjetnost ne bavi samoćom gledanja, već samoćom samog promatrača, samoćom u razdoblju njegova postojanja. „Umjetnička djela nisu usamljena, ona vide ono što je promatraču promaknulo. Ono što je promaknulo živima i mrtvima jer su prekratko gledali. Nisu se usudili sami gledati jer previše je ‘svega što je dobro’. ‘Sve što je dobro’ neizmjerno je zahtjevna slika” poručuje autor.

Suosjećajnost nam je potrebna kao nikada prije 

Erwin Jans, belgijski dramaturg i kazališni pedagog povodom predstave „Sve što je dobro“ primjerice ističe kako Lauwers temelji svoju predstavu na pričama koje su mu ispričali njegovi glumci. Na početku predstave kaže: „Pisanjem o ovim ljudima uvlačim im se pod kožu”. A to se može shvatiti doslovno jer troje glumaca na pozornici članovi su njegove obitelji: supruga Grace, kći Romy i sin Victor, dok su ostali bliski prijatelji od kojih je s mnogima surađivao niz godina.

Belgijski dramaturg Tom Rummens u pismu Janu Lauwers o predstavi „Sve što je dobro“ napisao je da je ona „konačni argument za suosjećajnost, kao i sve njezine posljedice, to je zamolba da se ostane suosjećajan, čak i ako se to kosi s općim društvenim mnijenjem. I neka to bude ono što nam je sada potrebno više nego ikad prije: suosjećajnost, istinska iskrena suosjećajnost“.

Prije no što hrvatska publika dođe u priliku pogledati najnoviju predstavu Needcompanyja, 3. i 4. ožujka, Festival Needcompany će otvoriti izložba „18 videa“ 29.veljače. Izložba koja će biti postavljena u prizemlju riječkog Ivexa na Delti u sedam videoinstalacija objedinjuje rad skupine Needcompany i ujedno služi kao poveznica predstava i popratnih događaja koje čine program riječkog Needcompany festivala. Autorice izložbe su Grace Ellen Barkey, suosnivačica umjetničke skupine Needcompany i  Lot Lemm, članica skupine od 1993. Ovaj umjetnički dvojac poznat je pod imenom Lemm&Barkey.

Lot Lemm i Grace Ellen Barkey angažirane su u traženju radikalnih slika. Scenske produkcije Grace Ellen Barkey niz su slika koje pokušavaju biti autonomne, a videozapisi su međufaza u arhiviranju ovih autonomnih slika. Međufaza, jer Barkey nikada ne želi postići svoj cilj. Nju ne zanimaju rješenja, već sam problem. Kad pažljivo pogledamo slike u izloženoj instalaciji, vidimo da nema logičnog poretka. Slike su namjerno suprotstavljene i njihova interakcija dovodi do još većih senzacija.

Grudnjak od porculana i beskoristan čajnik

Barkey postavlja tijela svojih izvođača oprečno tim idejama. Ta su tijela možda gotovo savršena, istrenirana djela savršenstva, krajnje krhka i tvrdoglava, ili iskonska sila. Baš kao što u njenim produkcijama nikada nije sve samo u koreografiji kao takvoj, već u njenom nestanku, u videozapisima nije riječ o reprezentaciji, već samoj prezentaciji. Instalacija “18 videa” rezultat je nepredviđenog cilja. Anti-konceptualna zabluda.

Zanati – izrađivanje porculana, pletenje i kukičanje – igraju važnu ulogu u umjetničkom radu Lemm&Barkey. Porculanski predmeti postaju dijelovi tijela, pa čak i poveznica među tijelima. Što je besmislenije od rukom izrađenog čajnika – iz kojeg se ne može piti čaj? Grudnjak od porculana je nepodnošljiv. I je li detaljno izrađen medvjed dječja igra ili tek transgresivan san? Da znaju odgovor, ne bi stvarali ove predmete.

Nakon otvaranja izložbe, prvog dana Needcompany festivala pred publikom je još jedna poslastica – „Koncert benda koji gleda u krivom smjeru“  MaartenaSeghersa i Needcompany. „Koncert banda koji gleda u krivom smjeru“ grupe Needcompany prva je predstava Needcompany festivala u Rijeci u sklopu programa Rijeka 2020 Europske prijestolnica kulture, a bit će izvedena 29. veljače u HKD na Sušaku.

Bend koji gleda u krivom smjeru čine Maarten Seghers i Rombout Willems kao gitaristi i pjevači te Nicolas Field na bubnjevima.

Pogrešno usmjeren pokušaj komuniciranja

Predstava „Koncert benda koji gleda u krivom smjeru“ portret je skupine zapadnjačkih umjetnika koji beskonačno trče dalje. Nejasno je bježe li od bijede u svijetu koju ne osjećaju ili trče prema njoj. Njihova je izvedba poput lonca pod pritiskom te pršti neograničenim trudom i dovodi do bujanja optimizma koji je izgubio svaki smisao za smjer. U predstavi „Koncert benda koji gleda u krivom smjeru“ Maarten Seghers i Rombout Willems (NL) zapravo samo glume gitarista i pjevača, a Nicolas Field (UK) bubnjara.

Pokušaj komuniciranja na ovom koncertu je bezgraničan, ali pogrešno usmjeren. Viče se nešto sasvim zvučno, ali ne nužno i razumljivo. „Koncert benda koji gleda u krivom smjeru“ predstava je o trudu. O trudu koji je nužan.

Njezina predstava uistinu govori o poznavanju sreće. Čak i kada se porculan razbije u bezbroj krhotina, Mahlerove posljednje riječi prepune nade nastavljaju blistati: nebesko se plavetnilo razvedrava sa svih strana – Stefan Hertmans

Munjevita kompozicija i koreografija za ljude koji neumorno hitaju naprijed; njihovo osvjetljenje, ozvučenje i geste čiji se odjek odbija o pozadinski zid kazališta. Taj odjek sam po sebi postaje tragedijom.

„Tragam za možebitnom tragedijom u pokušajima pop glazbenika da komuniciraju i umjetnika da ih se čuje. Ovdje se sljubljuju tragedija i zabava. Ne očekuje se da budu usklađeni; oni ne postoje jedno bez drugog“, naglašava autor Maarten Seghers dodajući da je izvođenje pop glazbe metafora za ljudskost, društvo, sljubljivanje i zajedništvo (ili barem težnju i pokušaj da se to ostvari) ili poteškoće koje proizlaze iz okupljanja ljudi.

Problem ne mora biti riješen – problem je rješenje

Osnivač i voditelj Needcompanyja Jana Lauwersa u pismu MaartenuSeghersu nakon predstave koja, recimo i to, premijerno izvedena 2018. u na MALTA festivalu u Poznańu, naglasio je da u ovoj predstavi „umjetnost udara poput malja“.

„Nije problem u pronalasku rješenja. Problem je rješenje. To je suština umjetničke potrage.

Problem ne mora biti riješen. Problem jest rješenje. Kada bi umjetnost ponudila rješenje problema, više ne bi bila umjetnost. Umjetnost je problem“, ističe Lauwers dodajući da je „Koncert benda koji gleda u krivom smjeru“ – gledanje u drugom smjeru. Ne da bi se okrenula glava od problema, već da bi se uvećao problem, što je (Sizifov) kamen teži, to je život intenzivniji i interesantniji. Ako smatraš život problemom, onda se to odnosi i na umjetnost.

Ljudska smrtnost u borbi s vječnom prirodom

Neecdompany festival u sklopu programa Doba moći Rijeke 2020 Europske prijestolnice kulture  zaključuje predstava „Zauvijek“ u petak 6. ožujka u riječkom HNK Ivana pl. Zajca. Autorica predstave i koreografije nastale po Mahlerovim kompozicijama je Grace Ellen Barkey. U predstavi „Zauvijek“ Grace Ellen Barkey bavi se istim pitanjima kao Mahler. „Nitko ne može izdržati stalnu pohvalu životu. Smrt ili, bolje rečeno, konačnost ljudskog života također zaslužuje pjesmu ili ples”, poručuje Barkey. Čovjekova borba s vlastitom smrtnošću u suprotnosti je s vječnom prirodom koja se neprestano obnavlja.“