Pokušao sam biti što
subjektivniji i sebičniji u izboru, dakako, pa sam neke, vječno žive
zahvaljujući pjesmama i ostavštini ali ipak prilično nežive, svjesno
izostavljao s liste. Tako da ću vam unaprijed najaviti da tu nećete naći
životopis Kralja, Zappine ludorije, 2 Pacovu pucnjavu, Morrisonove citate,
Stevie Ray Vaughnove isječke s jutjuba. Takvih, ‘zaboravljenih’, je pun kufer.
Majkl Džekson.
Heh, pa kako se tema nekro rokera provlači kroz tri
nastavka, a uključivat će i video tonske zapise s neta da se možete podsjetiti
o čemu i kome ja to pišem, neću vam baš sve otkriti, pa dakle morat ćete se
strpjeti ovom odbrojavanju sljedećih gotovo mjesec dana da provjerite koga sam
sve izostavio. Nažalost, vaše su sugestije u ovom slučaju suvišne. Barem dok se
ne zaključi lista. A, onda, molim lijepo slobodno raspalite po mom autističnom
izboru. Čekam vaš aperkat na nogama.
Pa krenimo od broja 21 prema niže…
21. Kurt
Cobain je fenomen o kojem se gotovo sve zna. S Nirvanom je objavio svega 3
studijska albuma od kojih je drugi Nevermind
postao kamenom temeljcem cijelom svjetskom poretku znanom kao grunge.
Nemjerljiv je utjecaj Nirvane na nastavak rocka do danas. Uspješnim mixom
noisea, metala i punka te odličnih vokalnih melodija Cobain je zacrtao zvuk
koji dan danas dominira američkim kontinentom stvarajući iz godine u godinu
hrpu plagijatora i ozbiljnih sljedbenika na tragu Nirvane. U ožujku ’94. sam
imao sreće nazočiti pretposljednjem koncertu ovog sastava. Dviju se sitnica
sjećam: 1.izašli su na bis i NISU svirali Smells Like Teen Spirit; 2.nespretni
kroato Novoselić je zaždio bas gitaru visoko iznad sebe, i ispao bi frajer bez
sumnje kao što je to uvijek ispadao i Pete Townshend, da mu ista nije aterirala
drito posred tintare, srušio se k’o mrtav na bini. Ali, nije mu bilo niš.
Poslije se razdebljao pa i sad čuva tu nesportsku liniju vjerno.
Nije neobično što je upravo Cobain na posredni način
glavnim mrtvim obožavanim likom Nick Hornbyijeve knjige Sve zbog jednog dječaka. Uostalom ne smrdi li to upravo teen duhom?
20. Tip čije
je tijelo postmortem ukradeno iz aviona (ali ne jurećeg već s aerodroma) od
strane bivšeg menadžera, odvezeno u pustinju Joshua Tree, te tamo kraj ceste
spaljeno, jer mu je tako navodno glasila posljednja želja, i to samo djelimice,
zove se Gram Parsons. Kako sam se ja
zakačio na country pjevača? Hmm, dva su smjera bila ključna: s Keithom
Richardsom se družio na više nivoa, te mu je ovaj čak ustupio prava da prije
Rolling Stonesa objavi sa svojim bendom Flying Burrito Brothers njegovu pjesmu
(!) Wild Horses na album Burrito
Deluxe! E, a drugi je razlog što je bio članom meni nevjerojatno važne
američke, dakako, grupe The Byrds.
Zapravo, s njima je proveo svega tri mjeseca,
preobrativši ih u prave kauboje odmetnike, koji su od prekrasnih pop jingle
jangle pjesama najednom počeli svirati dotada nazamislivu kombinaciju rocka i
countryija. I onda im je zbrisao. Susreo se s Richardsom, na, pretpostavljalo
se, proputovanju kroz London, gdje ga je, međutim, ovaj uvjerio da je pogrešno
nastupati za južnoafrički aparthejd i podržati
agresivnu bjelačku politiku. Pametnom, i sklonom partijanju uz heroin viski i
dobre ženske, dovoljno. Ispratio je Byrdse na aerodromu i posvetio se
glupiranju s gitaristom koji je izmislio rif Satisfaction.
Snimio je Gram Parsons dva fantastična samostalna
albuma: GP i Grievous Angels, družio se intimno s Emmylou Harris pa su zajedno
proveli neko vrijeme i u bendu, ostavio traga i utjecaja na cijeli niz
nacionalnih sastava iz 80ih, od Green on Red do Jason&the Scorchers,
udarivši jedan od kamena temeljaca za glazbeni smjer danas nam znan kao –
americana.
19. Pitam se često otkud tolika zadivljenost
određenim umjetnicima koje sam pratio tijekom života. Je li razlog to što je
njihova muzika u tolikoj mjeri utjecala na mene da bih bio spreman ostaviti sve
i započeti čak i novo postojanje? Jesu li poneki od njih doista djelovali kao
katarza na moje mentalno stanje? Jer sam im se predao u potpunosti na način da
su mi svojim tekstovima i virtuoznošću oblikovali, fokusirali i izoštrili
vlastite osjećaje da sam ih mogao opipati, učiniti ih vidljivima?
Svaka je generacija u svom odrastanju imala nekog
sličnog junaka, bend čiji nastup pamtimo do detalja, pa iako sam se nagledao
svjetskih imena tijekom svoje fanovske neobjektivne faze, nijedan koncert me
nije tako duboko kosnuo kao onaj u ljeto 1987. godine u dvorani Lovorke Kukanić,
kada su na bini bili preko dva sata beogradski EKV.
Teška, sparna atmosfera, prostor ispunjen do
posljednjeg centimetra, zborsko pjevanje na Budi
sam na ulici, Ti si sav moj bol, Tattoo, Aut, Modro i zeleno, nepodnošljiva
vrućina nakon drugog – trećeg bisa natjerala je Milana Mladenovića na očajnički potez: da bi nas, publiku, konačno
odvratio od ponovnog zazivanja natrag na stage podiže svoju gitaru (radilo se o
nekom modelu Gibsona, skupo u svakom slučaju!) i razbija je na dva ravnopravna
dijela i ustvrđuje ”ovo je kraj, ne možemo više”. Kako uznemirujuće i
oslobađajuće istovremeno! Da sam samo imao priliku jednom ga priupitati što je
osjećao dok je lomio svoj dragocjeni komad drveta! Sjeća li se uopće tog
trenutka u Rijeci… no, time bih vjerojatno dokinuo sebi i ostalima legendu o
tom magičnom i misterioznom danu kojem sam svjedočio na Rujevici.
Zakašnjela ‘novost’ stara nekoliko dana (ne moram
vam valjda previše o tom vremenu objašnjavati) o Milanovoj smrti dočekala me je
u kombiju s Lauferima, bili smo na putu na koncert u Čakovec, početkom studenog
1994. Ne sjećam se ničega, baš nikakavog emocionalnog zapažanja u trenutku
dobivanja te krucijalne informacije. Tek puno kasnije, par dana iza počinjao
sam shvaćati da više nikada neću vidjeti, a kamoli zasvirati (što mi je uz
ostvarenje snova s Parafima bila ogromna i vjerojatno jedina iskrena želja) s
EKV. Par godina iza odlazi Bojan, pa Margita, prije toga VD, te još jedan
bubnjar benda, Dušan Dejanović. Ovu nevjerojatno, The Rise and Fall, tragičnu karmu jednog benda prati sjajni
dokumentarac Dušana Vesića Kao da je bilo
nekad, no ukoliko niste bili u mogućnosti pogledati ovaj film onda je
nezaobilazno preslušavanje albuma Ekatarina
Velika, S’ vetrom uz lice, Ljubav. Remek-djela ex Yu diskografije.
18. Da ne ispadne potpuno seksistička top lista
uvrstio sam ovdje i jednu ženu, teksašanku, Janis Joplin. I jedno i
drugo su joj prava imena. U školi je bila toliko nepopularna da su je zbog
njezina, očito neprimamljiva, izgleda zvali Prasica. A znate kako djeca mogu
biti okrutna i bez takta. Dakle, možemo je zamisliti kako nema krasne plave
oči, meku dugu kosu boje meda, ne nosi uske pripijene majice jer bi iz njih
izvirio neprivlačni dežmekasti pupak a bome izostavlja iz svoje garderobe i
kratke suknjice s uzorkom na surf motiv. Ideal muške pubertetske idolatrije
svakako nije bila, zar ne? Naravno da je jedva dočekala zbrisati iz te sredine
otputivši se u slobodoumni San Francisco, sredinom 60ih kada se počela
formirati hipi scena Zapadne obale. Čim se pridružila grupi Big Brother&the
Holding Company bilo je jasno da će postati zvijezda. Već na Montereyu, 1967.
to je potvrdila nevjerojatnim nastupom. Kako joj je karijera uzlazila tako se
brže i trošila, odbacivši u potpunosti konzervativne navade iz rodnog kraja,
prepustivši se alkoholu, drogi i ostalim neophodnim aktivnostima za održavanje
statusa super stara. Bila je daleko od obične pjevačice, ozbiljno je obožavala
crne blues i jazz pjevačice, obraćala se svojim intenzivnim afektiranjem samoj
sebi, ali i svakom svom obožavatelju. O njoj je snimljeno nekoliko
dokumentaraca i igranih filmova. Nijedan ne zavrjeđuje pažnju, što je možda i
dobro jer se veselim nekom budućem uratku koji će dobro iskombinirati oba
formata i prikazati Janis u njezinom pravom svjetlu – genijalna pjevačica s
uistinu tužnom privatnom životnom pričom i meteorskim krajem začinjenim
heroinom i južnjačkom utjehom. Lijepo
je u kolekciji posjedovati albume Cheap
Thrills koji je snimila s matičnim sastavom, te posljedni, samostalni, iako
donekle nedovršen jer je umrla usred snimanja, Pearl.
17. Jedna od najvećih zabluda ljudskog roda je kako
rege mjuza samo ponavlja jedan te isti feeling i ritam, te je sve u svemu,
prilično dosadnjikava da bi se njome itko ozbiljnije pozabavio. E, pa kod mene
rege, pogotovo onaj Boba Genijalnog Marleyija, konkurira na način kako na
neke ljude utječe religijsko iskustvo po ljubavi prema trajnim vrijednostima.
Bob Marley i njegovi Wailersi snimili su sve do jednog izvrsne albume (okej,
možete izbjeći ako baš morate live zapis Babylon
by Bus) i djeluju na mozak i tijelo poput antidepresiva, pa si znatno
olakšate tjeskobu koja vam se vremenom nataloži u želudac i niže. Što znači da
si možete dobre pare uštedjeti ne odlazeći psihoanalitičaru na preglede mozga i
seanse gdje vi pričate a zauzvrat dobijete sumnjičavo, na bilo što izrečeno,
hmmm kao prikladni odgovor. Njegova, ne psihijatra nego Marleyija, osobna, pak,
najveća zabluda bila je ujedinjenje afričkog kontinenta pod jednu religiju (po
mogućnosti rastafarijansku, pa da, jer ona preporuča uporabu holy herb) i zastavu (trikolori: crveno,
žuto, zeleno) u borbi protiv bijelog kolonizatora. Kao što znate njegova se
ideja od plemenitosti i dekorativnosti nije pomakla ni milimetra dalje. Iako,
tko zna, da nije umro već 1981. možda bi svojom karizmom zaista utjecao na
posvađana plemena, danas opremljena uzijima i ostalim nepodopštinama izraslih
iz ljudske mašte i opsjednutosti oružjima.
E, dobro, Marley je čitav jedan univerzum, zasebno
stanje svijesti, sinonim ljudskosti i ravnopravnosti, dok ga slušam prepoznajem
ljepotu kojoj dugujem neizrecivo. Ako baš želite znati, moj favorit je album Survive. Uhhh!
16. Ian Dury,
spoznao sam to proteklom periodu, u mlađih poznavatelja glazbe je veliki
upitnik. Britanski pjevač i autor, zaskočio je na punk val odmah 1977. himnom
koja objedinjuje po prvi puta suštinu postojanja u rock glazbenika: Sex&Drugs&Rock’n’Roll. Klasična
je pjesma objavljena na debi albumu New
Boots&Panties koji se zahvaljujući njoj prodao odmah u pola milijuna
primjeraka.
Ovaj cockney orator, invalid od malih nogu, čiji su
tekstovi bili nakrcani opscenim jezikom i životom o popularnoj kulturi, bio je
do 1977. pub izvođač, nalik suvremenicima Dr.Feelgood, no tek je punk iz njega
izvukao ono najbolje. Ian Dury nije imao kontinuiranu karijeru, ali je njegov
spoj sirove funk svirke, punka i regea bitno odredio nastanak new wavea u
sastava poput Madness i Police…umro je 27. ožujka 2000. godine u 48. godini
života. I, da, nije bio veliki pjevač, tek sirov, nezgrapan na bini, grube
nezavodljive vanjštine, ali beskrajno šarmantan.
15. Brian
Jones je tip koji je proveo s Rolling Stonesima ključno razdoblje u 60ima
od ’62. godine do kraja dekade. Umro je, kako kaže legenda, u nerazjašnjenim
okolnostima u svom bazenu u srpnju ’69., kada su ga već Stonesi izbacili iz
benda. Upravo je, međutim, on bio taj koji ih je okupio i držao na okupu prvih
nekoliko godina kada su zajedno u mini stanu u Londonu živjeli Richard, Jagger
i Jones. Osim što ih je učio blues fintama, pokazao se i vrlo talentiranim za
bilo koji drugi egzotični instrument. Dakako, najpoznatiji je njegov dodir bio
sa sitrom, tradicionalnim indijskim instrumentom koji je prvi puta uključen u
neku pop pjesmu, a s kojom su Stonesi 1966. godine došli na sam vrh top lista.
Naravno da ćete odmah u ovom opisu prepoznati Paint it Black. I još, samo za kraj da vas održim u dobroj
informacijskoj zoni – Jones je također za svog života napravio i samostalni
album, Brian Jones Presents the Pipes of
Pan at Joujouka (studeni 1971.), koji je snimio u Maroku s lokalnim
glazbenicima. Nažalost, objavljivanje nije dočekao…
Podijeli na društvenim mrežama