14. Na ovo sam mjesto stavio meni super dragog
gitaristu koji je imao nevjerojatnu, ali prekratku karijeru. Tommy Bolin je njegovo ime i američkog
je podrijetla. Započeo je u sastavu hard rock provinijencije Zephyr kao
tinejdžer i objavio s njima dvije ploče prije negoli se nakratko našao u grupi
Energy, a potom u puno poznatijim James Gang. U samo godinu i pol s njima je
snimio dva albuma, 1973. i ’74., u kojima se pojavljuje kao autor glazbe da bi
u međuvremenu našao i časak-dva za session s bubnjarom Billyijem Cobhamom.
Srećom to je ostalo zabilježeno u fantastičnom tonskom zapisu pod nazivom Spectrum ovog istog američkog jazz rock
bubnjara.
Bolin je odmah po napuštanju James Ganga snimio dva
vrlo hvaljena samostalna albuma, Teaser
(naslovnu stvar s ploče su petnaestak godina kasnije obradili ne baš zavidno,
ali svejedno je važno napomenuti američki glam metalci Motley Crue) i Private Eyes, sve u samo dvije
godine,’74. i ’75., da bi se potom odlučio prihvatiti poziv da na mjesto
odmetnutog gitariste Ritchie Blackmorea uskoči u slavnu britansku grupu Deep
Purple. U samo nekoliko mjeseci u takvom sastavu Purple snimaju Come taste the band, podcijenjenu ali
izvrsnu ploču gdje najviše do izražaja dolazi Bolinovo autorstvo. Supotpisao je
7 od 10 pjesama! Ipak, pokazao se to njihovim, a i njegovim, posljednjim
albumom u dekadi, a kako se Bolin već dugo vremena borio s ovisnošću o heroinu
i kokainu ne čudi da je njegov život skončan u već
26. godini, i to u avionu, gdje je doživio infarkt, krajem 1976. Iza
njega je ostalo brdo odličnog materijala a kad bih birao ukrasti neki rif bio
bi to zasigurno Love child koji je
snimio s Deep Purple…
13. Uvrštavanje jednog bubnjara u najslavnije
mrtvace svakako zahtijeva argumentaciju jer su obično takve klasifikacije
rezervirane za frontmene ili gitariste. Pretežito. No, dakle zašto John Bonham u ovih 20?
A) bio je članom nevjerojatno važne rock skupine Led
Zeppelin
B) nije samo držao tempo nego je zaista svirao
bubnjeve pazeći na svaki detalj u aranžmanu, što je dotad bilo tek u naznakama
kao stil
C) koautor je najveličanstevnije Zeppelin pjesme:Kashmir
D) super spori tempo karakterističan za kasniji
heavy metal i doom stil njegov su izum
E) nakon njegove smrti, u rujnu 1980., Led Zeppelin
su odlučili nikada više ne nastupati jer je Bonzo nezamjenjiv. Posljedni nastup
pred koju godinu u londonskoj O2 dvorani bio je ionako s njegovim sinom
Jasonom.
12. Nedavno je umro, doduše dugo ne pri zdravoj
pameti, osnivač Pink Floyda, Syd Barrett,
pjevač i gitarist na fantastičnom debiju Piper
At the Gates of Dawn, čiju ste modernu inačicu albuma mogli nabaviti u
proširenoj verziji na 40. godišnjicu izlaska albuma. Neću ulaziti u analizu te
ploče jer su poznate ocjene, samo podsjetiti da kuća koja nema isti u kolekciji
je tužna. Iako mi padaju na pamet drugačije kvalifikacije, ali ću ih izostaviti
s ovog mjesta jer ih držim redundatnima. A i ne baš pristojnima. U jednoj sam
fazi života (s 18 i 19 godina) bio u tolikoj mjeri fasciniran Barrettovim radom
da sam polakirao u sobi parkete u plavo crvenoj kombinaciji baš kao i on.
Obožavao sam, i izgulio od slušanja, njegove dvije samostalne ploče. Na kojoj
su, btw, svirali ostali članovi Floyda. A upravo sam nedavno iz potpuno
nejasnih pobuda stavio na gramofon te plastike i skužio da još uvijek neke
pjesme imaju strašnu magiju i moć nada mnom. Evo, npr. Golden Hair, čiju je liriku potpisao James Joyce, u kojoj
prevladava toliko jeziva atmosfera i tužna melodija da sam se osrhavio od glave
do pete, pojma nemam dal je Syd nad njom provodio hrpu vremena i mozgao kako bi
trebala zvučati, ali prije će biti da ju je snimio iz prve i čini se kao da je
u pitanje doveo život i smrt. Prvo je već dotad izgubio, a do drugog stupnja se
bome načekao (07. srpnja 2006. je umro u 60. godini). Njegova se ingenioznost
katkada manifestirala u nejasnoći izraza pa je valjda i zato danas još uvijek
jedan od najdražih mrtvaca iz rock miljea.
Kako sam pripadao svojedobno armiji obožavatelja
Floyda iskoristit ću ovu priliku za podsjetnik na još jednog njihovog, manje
eskponiranog ali ne i manje važnog, člana Ricka Wrighta. Klavijaturista po
zvanju, nikako ne i virtuoza, s odličnim idejama i sklonog eksperimentu, na
početku je karijere puno pjevao i kontribuirao repertoaru benda s pjesmama
poput It Would be Nice i Paint Box, a njegov najpoznatiji komad
vjerojatno je The Great Gig in the Sky.
I, da bi priča o njemu bila kompletna, kada su se Floydi okupili za potrebe
mega koncerta Live 8 u originalnoj postavi, odsviravši par uspješnica, redatelj
i producent prijenosa nisu ga snimali niti prikazivali na ekranu jer nisu imali
pojma tko je ustvari on! Rick Wright umro je 15. rujna 2008.
11. Biti Škot podrijetlom, a živjeti i uspjeti u
novoj domovini Australiji najprije, pa potom globalno, san je bio mnogih emigranata
s britanskog otoka. Uspjelo je to kvintetu AC/DC. Ali tek onda kad im se
pridružuje šarmantni votka+pivo ispijač Bon
Scott. Njegov grubi promukli narašpani glas bio je prepoznatljivim u bugi
hard rock kontekstu benda, a koncertno se sjajno nadopunjavao s energičnim
malim živčanim gitaristom Angusom Youngom. U samo 5 godina Bon Scott je s
grupom objavio 6 odličnih albuma da bi posljednjim sebi odredio i sudbinu. Highway to Hell se ostvario u veljači
1980. Na račun njegove iznenadne smrti AC/DC su zapravo profitirali i, da se
razumijemo, uopće to nije nezasluženo. A već sljedećim albumom, Back in Black, su objavili strahovit
nastavak karijere.
10. Johnny
Cash je čovjek u crnom. Ili ga volite ili ne. U 50ima i 60ima predvodio je
američku country scenu s prizvukom buntovnika bez razloga. Zapravo i imao je
razloga budući je bio članom zračnih snaga SAD-a koje su bombardirale Koreju
početkom 50ih da bi se nakon tog iskustva posvetio glazbi snimivši najprije
singl I walk the line. Singl postaje
milijun seler i Cash se okušava u ulozi, naravno ubojice, u filmu 5 minuta života. Da bi izdržao tempo
super zvijezde nastupajući i do 300 puta na godinu Johnny Cash postaje
ovisnikom o amfetaminima zahvaljući čemu mu karijera u 60ima postaje upitnom.
Oporavlja se isključivo uz pomoć svoje druge supruge June Carter. A najvažnijim
potezom drži se njegov nastup, pa potom i album (At Folsom Prison) u Folsom zatvoru. Tijekom sljedećih dekada Cash
je uglavnom hibernirao na staroj slavi a onda je
krajem 90ih pa sve do smrti 2003. godine za njegovu se karijeru brinuo
producent Rick Rubin. Snimili su nekoliko snažnih akustičnih albuma gdje
je akcent stavljen na Cashov glas i gitaru. Bazične su ploče toliko
popularizirale iznova Casha da je postao svačijim miljenikom početkom ovog stoljeća.
9. Početkom 90ih mi je u ruke došla kazeta (smiješni
nosači zvuka s trakom u sebi koji se vrte amo-tamo, u dužini od, najčešće, 60 i
90 minuta) s dva izvođača: Radiohead, album Bends,
i Jeff Buckley, debi Grace. Na prvo slušanje su zvučali kao blizanci
albumi. Barem su senzibilitetom bili korektno upareni, zapravo ugođeni. Što ih,
međutim, više slušam to mi manje treba Thom
Yorke i drugari, a bez Jeffa i njegova vibrantnog falseta život mi se učinio deficitnim. Njegovo prezime
previše koincidira s jednim drugim, čije je nosio do pred 35 godina, Tim.
Pretražujem po tiskovini (internet ne postoji u to doba, možete li vjerovati
tome?!) i konačno nalazim potvrdu svojih sumnji – Tim, američki kantautor s
kraja 60ih i početka 70ih tragično završio svoj život od heroinske bolesti u
28. godini života, je otac Jeffu! Tamo gdje je Tim odlazio svojim vokalnim
akrobacijama, Jeff je nastavio, frekventnim i emocionalnim prostorom koji još
nitko nije ni izbliza dotaknuo.
O, džizs, izvedba Cohenove Hallelujah uz vlastitu pratnju na električnoj gitari podigla je tu
pjesmu do neslućenih visina! Ako je Leonard ikada izvodio tu pjesmu nakon
Jeffa, što pouzdano znam da jest, nemojte se čuditi zašto sam namjerno
izbjegavao njegove koncerte aktualne posljednje dvije godine – da ne razbijem
magiju koju je Jeff isprepleo oko tih stihova svojim treperavim glasom! Što se
mene tiče: najljepše ispjevano djelo u popularnoj mjuzi ikada. Uzvišeno,
dirljivo, nevjerojatno jednostavna aranžmana, a opet slijepljeno nevidljivom
silom u prekrasnu tužaljku na granici subverzivne artikuliranosti. Ali ne, to
nije najbolja stvar s albuma. Ma kakvi. U konkurenciji ih je još 9: uvodna,
nalik zeppelinima, Mojo Pin, pa Last Goodbye, a čak i copy/paste verzija
Nine Simone klasika Lilac Wine ima
svoje zasluženo i zapaženo mjesto na ploči.
Tko zna gdje bi danas bio Jeff da se spletom
nevjerojatnih okolnosti, ili ga je samo pratila očeva karma, nije utopio u
svibnju 1997. godine u mutnim vodama Mississippija? Postmortem je objavljen
dvostruki album nedovršenih snimaka i skica za pjesme, Sketches for my Sweetheart the Drunk. Srećom, prvi disk sadrži
gotove prekrasne materijale napravljene s Tomom Verlaineom u New Yorku, a
sadržaj je drugog cda nažalost prilično neslušljiv i upitne kvalitete na kojem
je Jeff bilježio gotovo sve što mu je palo na pamet, a valjalo je to sve
zajedno tek razraditi sa bendom. Utjecaj je njegova jedinog za života mu
objavljenog albuma nemjerljiv na američku i, pogotovo, britansku indie scenu.
8. Predvodio je godinama grupu Queen, bio oženjen pa
rastavljen da bi na koncu, par dana prije negoli je umro priznao u tv kamere da
je obolio od AIDSa. Pretpostavljam da vam ne treba joker Miočić da biste
pogodili kako je riječ o vižljastom i pomalo iritatnom šoumenu Freddieiju Mercuryiju? Ipak, tko zna gdje bi bio ovaj kvartet da nije bilo
njegova faun-šepurenja ali i fantastičnih pjesama koje su i danas prikladne i
nezaobilazne u radijskoj difuziji… Rođen u Zanzibaru
(današnja Tanzanija), kao khm khm Farookh Bulsara, Mercury po dolasku u
Englesku odmah traži priliku i angažman u kakvoj rock skupini pogotovo ako
smrdi na Zepeline i izgleda glam. Zaista, baš ovako i zvuče Queen na prva tri
albuma da bi pločom Night at the Opera
potpuno zablistali u svjetskom poretku postavljajući sasvim nove kriterije u
snimanju albuma i pristupu pop pjesmi općenito. Singl s tog longpleja, Bohemian
Rhapsody, i danas se drži najvažnijim u pop glazbi! I to nakon 35 godina od
objavljivanja! Ne samo zbog duhovitog opernog srednjeg dijela ili klasičnog
rock zvuka u nastavku pjesme već zbog gotovo nadnaravno nadahnjujuće pjevačke
interpretacije Freddieja Mercuryija. I nije da su tijekom sljedećih dekadu i
pol Queen blijedili na sceni – čak štoviše, bili su i ostali jednim od
najomiljenijih sastava s Otoka.
(Nastavit će se…)
Podijeli na društvenim mrežama