(Part III)
7. Kako se bližim vrhu tako sam više zabrinut koga
sam sve ispustio s liste. Ali bojim se da je to neminovno… Malo sam mislio
kamo stavit Georgea Harrisona? A Johna Lennona? Ful velika frka. Bez njih se ne može, ipak su oni ex
bitlsi, a pokojni. Lennon je tragičan lik jer njega je ukokao ispred zgrade u
kojoj je živio u Njujorku krajem 1980. sumanuti obožavatelj Chapman, a osim
toga snimio je za svog postbitls života nekoliko svevremenskih stvari kao npr. Imagine, Jelaous guy i to… Ali ni
Harrison nije spavao na lovorikama stare liverpulske slave nego se uključio u
humanitarne akcije poput one za Bangladeš kada je na koncertu 1971. godine
okupio svjetsku rock elitu, i snimao tijekom 70ih i 80ih iznimno uspješne
albume što sam, a što u kombinaciji s drugim muzičarima – kao npr. Traveling
Wilburys. Uglavnom, shvatili ste da sam dakle ovu dvojicu objedinio na broju 7
jer se naprosto ne znam nositi s težinom odgovornosti stavljanja jednog ispred
drugog…
6. Moram priznati da se uvrštavanje
Jamesa Browna, a svjesno
zaobilaženje još uvijek relativno friško mrtvog i nedvojbeno važnog Michaela
Jacksona, na ovu top listu zauvijek odsutnih donekle kosi s mojim uvjerenjima,
i da je ono donekle kompromis doduše ne znam spram koga, ali svakako jest. Ne
samo da sam bio nazočan jednom od njegovih posljednjih nastupa u Zagrebu nego
sam se čak i potrudio prethodno se dobro informirati i naslušati ovog soul funk
majstora. Nisu u krivu svi oni koji se pozivaju na ostavštinu Jamesa Browna.
Da, on je najvažniji predstavnik crne kulture. Ambasador puno prije Obame, a
suvremenik Martina Luthera Kinga. Staviti ga u politički kontekst je neizbježno
budući mu je karijera započela u nemirnim 60im godinama. Zanimljivo, vlasnik je
jednog od prvih koncertnih pop albuma Live
at the Apollo koji datira iz 1962., a koji je istodobno i debi u soul stilu
kojim će se proslaviti širom svijeta. Jedan je od rijetkih crnih izvođača koji
je pridobio za sebe u bijelu publiku zahvaljujući singlu Prisoner of Love s upravo tog albuma. Pričamo naravno o vrlo
dalekom i prošlom vremenu kada je Amerika itekako bila strogo podijeljena na
crnu i bijelu. Brown je znao još tek katkad zabljesnuti tijekom 80ih i 90ih
godina, ali najvažniji je njegov utjecaj na crnu kulturu i izvođače kako r’n’b
tako i hip hop žanra.
5. E, sad je ovaj izbor vrlo retro. Dugujem ga mojoj
sestri. Ona je bila veliki fan T.Rexa. Kao i sve moje susjede. Marc Bolan je iskakao iz svakog teen
časopisa onodobne države, singlice u izdanju Jugotona su mu bile po cijeloj
kući, pa iako su žive i danas i u mom vlasništvu rijetko ih vrtim jer kao što
sam već rekao bile su posvuda pa su dakle slabo do umjerno ili nikako očuvane.
Osim toga imam Bolana na cdu. Pa ga vrtim u autu.
I danas mislim da je to fenomenalno. Bugi s
kozmičkim besmislenim porukama, savršeno za površni stil života koji nam pruža
ljeto. Vjerojatno stoga na vrlo visokom 5. mjestu nekro top liste Marc Bolan,
tip koji je za svog najaktivnijeg razdoblja života,
od 1972. do 1976. godine zaslužio 15 top 15 singlova od kojih je svaki
apsolutno i danas hit britanskih radio stanica – od Deborah do Children of the
Revolution, Telegram Sam i I Love to
Boogie. Svojim glam izgledom, šminkom i visokim šljaštećim petama i
gitarama direktno je utjecao na Bowieijevu viziju Ziggyja i Lou Reedov
transformirani zvuk i izgled. Uvjerljivo? Bolan je poginuo u automobilskoj
nesreći 1977. u 30. godini života.
4. Ovdje je mjesto sačuvano za cijeli bend. O
trojici koji su činili lažnu braću Ramones:
Joey, DeeDee i Johnny. Nevjerojatno, sva trojica su u roku od samo par godina
umrli ostavivši iza sebe 20 albuma od kojih su većina izvrsni i nezaobilazni u
odrastanju moje generacije. Pogotovo dvostruki živi It’s Alive. Na njemu su posljednji puta zabilježeni u originalnoj
postavi s bubnjarem Tommyijem. Inače, još uvijek je živ i rado se pojavljuje u
dokumentarcima o matičnom sastavu, te tu i tamo producira pokoji bend, a i
osobno se angažirao da ulica u New Yorku dobije ime Joeyija Ramonea. Iako su
kroz svoje pjesme zrcalili bijes i revolt cijele jedne generacije, društveno se
nisu osobito istaknuli tekstovima, istina nisu voljeli komuniste niti Ruse, ali
to možemo više nazvati proameričkim djelovanjem, zar ne?
Kakogod da bilo, potpuno je nezamisliv svijet bez
njihove jednostavnosti, pop melodija i punk pristupa. Nisu izgorjeli u trenu
kao Pistolsi, to ne, ali bome nisu nikada niti odstupili od svog izričaja ili
stava. Ne znam nikoga u svojoj blizini a da nema barem jedan ili više njihovih
naslova ili neku best of kompilaciju. Svaki je svirački početak bio vezan uz
hey ho let’s go…
3. Konačno sam tek nedavno pogledao biografski film Control. Svi koji su ga prethodno
vidjeli su me uvjeravali da je riječ o odličnom kvazi dokumentarcu o grupi Joy
Division i njihovu frontmenu Ianu
Curtisu koji se odlučio da mu je u 23. godini života bilo svega dosta. Iza
sebe je imao tek jedno remek djelo, album Unknown
Pleasures iz 1979., sasvim drugačijeg zvuka od svega tada prisutnog na
britanskoj novovalnoj sceni.
Gotičko i dark suzvučje karakteristično za britansku
i europsku scenu s početka 80ih godina upravo je svoje prvotne inspiracije
vuklo iz ovog i sljedećeg, u vrijeme objavljivanja što se tiče Curtisa,
posthumnog albuma, Closer. Bend je
ostao na okupu pod nazivom New Order i oštro je zakrenuo prema klupskom danceu
jer su smatrali da daljnja eksploatacija tamnog zvuka nema smisla bez Iana
Curtisa. Tko bi ga se uopće usudio zamijeniti?
2. Neki dan sam si pogledao odličan nastup, na dvdu,
naravno, Boba Marleyija iz Rainbow dvorane u Londonu. E, al nije riječ o ovom
rastafarijancu da se odmah razumijemo. Nego sam htio reći da se tamo skoro
ziher nalazio i mladi punker Joe
Strummer. Da upije rege utjecaje i da ih uvrsti na ploče koje je malo
kasnije objavljivao s grupom The Clash. I ne samo to, da bi bio bliže izvoru
pokupio je u jednom trenutku cijeli bend sa sobom na Jamajku i snimao hrpu
materijala poslije objavljenih pod nazivom Sandinista.
I kad bi me danas netko upitao kojih bih 10 albuma uzeo
sa sobom na pusti otok ne bih se mogao
odlučiti danima bi li to bio London
Calling ili Combat Rock? Možda
prvi? Odlučujem se konačno ipak za Combat rock…zbog Know Your Rights i Straight
to Hell Boy. Joe Strummer je nakon Clash imao slabo zapaženu samostalnu
karijeru, ali čak i da nije snimio nikada više ništa s pet remek djela iza sebe
mogao je mirno na drugu stranu. Nikada nije popustio nagovaranjima za ponovni
reunion Clash.
1. Najslavniji mrtvac (ovo je moja lista pa svima
koji su očekivali nekog drugog kukovrtca na broju jedan upućujem samo sori,
falili ste) je istodobno i najbolji gitarist ikada – Jimi Hendrix. Meteorska karijera u samo par godina od kraja 1966.
do smrti u rujnu 1970. godine obuhvaća 5 albuma na kojima je rečeno gotovo sve
u gitarskom smislu. Hendrixa se i danas eksploatira te se objavljuju
neslušljive snimke za žedne mlade i starije uši. Ipak što se mene tiče držite
se samo oficijelnih albuma i nekoliko možda fenomenalnih živih tonskih zapisa
poput In the West, Isle of Wight ili Concerts gdje je sve transparentno – njegova na momente
besprijekorna divlja svirka ili sofisticirano autorstvo nadopunjeno hrpom
studijskih štoseva.
Teško je naći utjecajnijeg instrumentalista u pop i
rock glazbi od Hendrixa… životinjski krikovi nikada prije dosegnuti u gustoj
ulančanosti zvukova stopljeni u gitari i glasu, teritorij nedohvatljiv
samoproglašenim bogovima gitare, jednostavnim rječnikom – Hendrix je život i
umjetnost, zaustavljen u vremenu, a konkretno, ako baš hoćete u esencijalnoj
izvedbi Voodoo
Child.
Podijeli na društvenim mrežama