Pa i ne samo njoj. Ovih
dana dobih povod da slatkim temama ne uposlim isključivo osjetila, nego i
moždane vijuge, koliko ih ima. Sav se skrio u neobičnu riječ rigojanči. Kada se
ona i kako uvukla u moj život, teško mi je, zapravo nemoguće rekonstruirati,
što nije najveći problem na svijetu. Kada je ona stigla u grad na Rječini,
draškajući nos i golicajući nepce lokalnih ljubitelja šećernih zalogaja – e, to
je već upitnik kojim se već neko vrijeme zdušno bavi omanja neformalna družina
Riječana prebacujući si komunikacijsku ping-pong lopticu preko internetske
mreže, sve u nadi da će nekako dobaciti do odgovora. Simpatično mi je to, ima
lokalpatriotizama koji su doslovce slatki. No, odgovor bježi li, bježi, kao da
ga nije briga za pomisao da su rigojanči i Rijeka zgodan simbol dubokih spona
što su ih kroz povijest ispleli grad na Rječini i mađarska prijestolnica, a danas
mogu biti efektnim riječkim gastronomsko-turističkim simbolom. (Što ga ne
koristimo u mjeri u kojoj bi to znao netko drugi, priča je koju ostavljam za
drugu prigodu.)
I, što kažu naši
rigojanči radoznalci? Ukratko, jedni misle kako je kolač koji je dobio naziv
prema glasovitomu mađarskom glazbeniku-zavodniku s konca 19. stoljeća stigao u
Rijeku čim je slastičarskom rukom nastao, u doba mađarskog upravljanja gradom
na Rječini, što će reći prvih godina 20 stoljeća, a drugi pak tvrde kako se to dogodilo
prilično kasnije.
Osobno, nemam pojma kako
se to, kada i kojim povodom dogodilo, ali je lako moguće da poznam nekoga tko
drži prave odgovore u džepu. Da, formulirao sam to u množini, jer čini se kako
odgovor nije jedan. Moje je priložiti
podatke koji mi kucaju na vrata, pa neka se dalje kotrljaju putovima kojima im
je suđeno. I da znate: ništa od ovoga nema veze s mojom bakom Francikom,
slavonskom snašom pristiglom iz mađarskoga grada Kapošvara, koju nisam stigao
upoznati, jer je bila brža u odlasku na onaj od mog dolaska na ovaj
svijet.
Sve što u tekstu dalje
slijedi odvija se u ključu naslova With a
little help from my friends dvojca Lennon–McCartney. Transkulturološki
zamišljam kako mljackam panonski kolač uz beatlesovsku melodiju za mojim kvarnerskim
stolom… I da bi reč rekel.
Prvo ime koje me vodi
ususret dokazima za jednu od teorija, onu raniju, zove se Aniko Smiljanić.
Aniko je vrijedna djelatnica Sveučilišne knjižnice Rijeka, koja mi je ne jednom
stavila na stol povijesnu građu o mađarskoj Rijeci pohranjenu u njenoj ustanovi,
a koja se pokazala kapitalno vrijednim izvorom zagubljenih ili zaboravljenih
podataka. Na moje pitanje o rigojančiju i Rijeci, smjesta mi je odgovorila kako
je u nekom od novinskih izdanja što su izlazila u Rijeci u doba K. u. K. Monarhije
vidjela reklamni oglas za neku od gradskih slastičarnica koja među adutima iz vlastite
ponude spominje rigojanči. Aniko, budi i dalje vrijedna kao što jesi, pa čim
stigneš, ded novine te potraži i smjesta mi nađeni oglas pokaži. A ja ću se
nakon toga praviti veliki gradskokulinarski znalac u očima onih koji nemaju
tako upućene knjižnične jatake.
Da ne ostanu svi
(skriveni) aduti u mojoj ruci na jednoj karti, ma koliko bila jaka, pobrinuo se
još jedan as iz rukava. Zlatko Jakupović, kako se naziva taj as, gospodin je s
kojim već sedam-osam godina ugodno drugujem i prijateljujem. Čovjek je
pripadnik generacije prije moje, pa počesto od njega čujem o pojedinostima iz
života našega grada u doba kada sam ja valjda srkao Podravkinu juhu sa skuhanim
slovima u vrtiću za ručak ili je možda izlijevao na haljinicu kakve
konkurentske haharice do mene za vrtićkim stolićem. Ta i mi odgovor na lupkanje
cipelicom u koljeno pod stolom imamo…
Elem, Zlatko mi je ovih
dana pripomenuo kako mu je otac znao povesti njega i brata 1950-ih u tadašnju
neveliku slastičarnicu hotela Kontinental – godine 1966. preuređena je i
pretvorena u mnogo veću, što je donijelo grdan problem poslovanju jedne druge
male slastičarnice, smještene s druge strane ceste, u kioske sušačke tržnice
protegnute uz današnju Strossmayerovu, slastičarnice Radman – da bi se
oslastili njenim delicijama. Tada zasigurno još uvijek rađenim od klasičnih, prirodnih
sastojaka, što je moralo značiti okuse koje danas možemo tek zamišljati.
Memorija dalje veli kako je tamo bilo i rigojančija, te da se pojavljivanje
toga kolača u Kontu moglo zahvaliti njegovom slastičaru koji je u Rijeku stigao
u onom poraću iz Novog Sada. On je, očekivano, donio u primorje slastice iz
svoje, novosadske, dakle mađarske kulture, obogativši krajolik ponuđen u
ovdašnjim slatkim izlozima. Ulaz u Kontovu slastičarnicu tih se godina nalazio
lijevo od današnjeg ulaza u pivnicu, na sjevernom uglu pročelja zgrade. Zlatkov
otac bio je limar od formata, u doba kada je zanat zlata vrijedio, a mudar
novosadski slastičar taj je podatak iskoristio za poslovnu ponudu: neka limar
njemu izradi niz posudica-kalupa u kojima će peći kolače i kolačiće, a njegovi
će dečki zauzvrat imati u Kontovoj slastičarnici kad god ushtjednu besplatne
zalogaje. Ne znam jesu li se o tom više nego fer prijedlogu glasno izjasnili i
budući korisnici ponuđene poslovne blagodati iz obitelji Jakupović, no bilo
kako bilo, dečki su brzo postali svjesni onoga što danas nazivamo win-win
situacijom.
Rigojanči? Htio – ne htio,
i on se vjerojatno našao zasluženim dijelom limarsko-slastičarskog poslovnog
aranžmana.
Što bi na tu verziju
priče kazao nestašni mađarski violinist Rigo Janči (na slici), onaj koji je
cijelu slastičarsko-zavodničku ujdurmu zakuhao, ne znam, a možda ne moram ni
znati. Pitanje je bi li sretnik bilo što i kazao, smatrajući kako sve što ima
reći najbolje kaže svojim instrumentom, pogotovo pred publikom u kojoj glazbeni
ključ za najuzbudljivije note drži u rukama ženski rod.
U pravi si, dragi moj
Rigo, misliš li tako, ali je podjednako u pravu i onaj nepoznati slastičar koji
je u Rijeku donio kolač s tvojim imenom, znajući vrijednost nepčanih
zadovoljstava. Budimpeštanin ili Novosađanin, jučer ili prekjučer, i to će se
kad-tad razjasniti.
Podijeli na društvenim mrežama