Kakvi
god bili, prepustimo razloge šutnji njezinim akterima.
Povod za prethodne riječi? Znajući kako ove godine zračna
luka Rijeka bilježi 40 godina rada – a da o tom vrijednom podatku nije bilo
posvećena ozbiljnija pozornost ni među djelatnicima zračne luke, pa kako
očekivati da bude drukčije u njihovu okruženju – eto nas na korak do misli kako
ta brojka ipak zaslužuje malo više poštovanja. Ne zato što bi pojava zračne
piste na otoku Krku stubokom promijenila Kvarner i život u njemu, ali ipak… Zar
dobiti zračnu vezu sa svijetom (gotovo doslovce svijetom, riječ je o
međunarodnoj vezi) nije značajan događaj u životu bilo koje sredine?
To
ne demantira ni činjenica da je grad na Rječini dobio prvu zračnu prometnicu s
okruženjem još godine 1930, kada je uspostavljena zračna veza Sušaka i Zagreba
zahvaljujući zračnoj luci na Grobničkom polju, kao ni činjenica da zračna luka kraj
Omišlja valjda u svih svojih 40 godina nije profunkcionirala onako kako se to
od nje očekivalo. Već duže vrijeme trpi sudbinu državnoga neželjenog čeda, iz
perspektive svoga vlasnika odgurnuta na marginu, unatoč tomu što je međunarodni
prometni objekt, kao da se kažnjava zbog tko zna kakvih (ne)učinjenih grijeha.
Mnogi glasovi tvrde da je to zato što u naziva ima riječ Rijeka. Znajući u
kakvom društvu živimo, u to je, nažalost, više nego lako povjerovati.
OK,
kad stvari stoje već tako kako stoje, učinimo barem na ovomu mjestu ono što
treba, podsjetimo na dan kada je otvorena zračna luka kraj Omišlja. Dogodilo se
to 2. svibnja 1970. Svečanom početku rada pridružio se tadašnji državni čovjek
broj jedan, Josip Broz Tito, spustivši se, sa suprugom Jovankom, na 2.550
metara dugu pistu, pa je njegov specijalni zrakoplov (a, znamo, svaki s njim kao
putnikom bio je specijalan) postao službeno prva letjelica koja je dotaknula
bodulsku sletno-uzletnu stazu.
Zanimljivo,
područje Omišlja nije bilo prvi izbor onodobnih domaćih prometnih stratega. Nakon
što se zaključilo kako zrakoplovna pista na Grobničkom polju nije adekvatna
gradu poput Rijeke (obližnje su planinske uzvisine činile vrlo teškim upotrebu
većih i težih putničkih zrakoplova, pa je sve ostajalo na manjim letjelicama),
godine 1954. krenula je inicijativa o i izgradnji nove zračne luke. Kao glavni
lokacijski kandidat za nju, sve do početka 60-tih, slovio je – urinjski
poluotok. Neko je vrijeme pogled padao i na područje Kastva, zbog blizine
opatijske rivijere, na teren između Frlana i Sv. Križa, ali se dala prednost
Urinju.
Objekt
je trebao niknuti na prostoru između ulaza u Bakarski zaljev i Žurkova,
sjedajući u krajolik uz naselja Perovići, Sv. Lucija, Dorčići i Dujmići, kamenit
i obrastao šikarom, s ponešto travnjaka i komadićima obrađenog tla, mjestimično
neprohodan. Betonska pista duga gotovo dva kilometra i široka 150 metara
trebala se protegnuti duž obale, presijecajući šikaru i izravnavajući uzvisine
što su se spuštale prema moru. Zgrade za djelatnike zračne luke i putnike
planiralo se podići uz Žuknicu, uključujući prilazne ceste. Plan je na istoj
lokaciji govorio i o izgradnji baze za hidroavione, pa bi ista zrakoplovna
služba mogla obavljati poslove i za standardne i za hidroavione.
S
obzirom da su tu trebali slijetati i uzlijetati veliki i teški zrakoplovi,
danas je lako pretpostaviti s koliko bi zadovoljstva njihova golema tijela iznad
svojih glava gledali i grmljavinu snažnih motora slušali stanovnici Kraljevice.
Prvi radovi očekivani su lipnja 1960, a objekt je trebao biti u cijelosti
završen početkom 1963. godine.
Trebao,
jer se u priču o izboru lokacije umiješao netko iz prilično drukčijeg filma. Na
samom početku 60-tih oko su na urinjski poluotok bacili riječki prerađivači
crnog zlata, praveći i oni neke svoje planove, poput onog o postupnoj selidbi s
dugogodišnje preradbene lokacije na Mlaki i izgradnji novih postrojenja na ulazu
u Bakarski zaljev. Da je njihova bila zadnja, u međuvremenu je općepoznata
činjenica. Prvi terenski radovi u vezi s izgradnjom urinjskih naftaških kolona
krenuli su ožujka 1963, a zračna je luka odletjela s nesuđenog poluotoka na
nedaleki otok. Ta vrsta leta trajala je do 1970.
Takvih
se, i mnogih drugih podataka uputno prisjetiti u godini obljetnice, s njom kao
povodom. Šutnja možda jest zlato, ali ne uvijek.
Podijeli na društvenim mrežama