Glazba je moja velika strast – slušam je, izvodim i stvaram

Kad bih s nekim raspravljao o nekim dobrim albumima ili knjigama, na razinama iznad bilo kakvih predrasuda ili stereotipa, dakle argumentirano i razborito onda bih vrlo pažljivo birao sugovornika. Ne zbog toga jer su to složene teme i zahtijevaju duboku intelektualnu posvećenost, nego upravo suprotno, služe nekom obliku katarze u ovako nepredvidljivom i zbunjujućem dobu kojeg živimo. Nepotrebno je u daljnjem tekstu prikrivati identitet mog gosta jer riječ je o Niki Cvjetkoviću, ravnatelju Gradske knjižnice Rijeka (GKR), no naš razgovor se nije odvijao u (samo) očekivanom smjeru prema Knjižnici već prema nešto drugačijoj strasti koju on nemilice istražuje – vinilima. No, krenimo u ležernom ljetnom tonu, kako i spada pod +35 stupnjeva…

Za nekog poput tebe, na funkciji ravnatelja GKR-a, manje je poznata činjenica da si i muzičar. Kad je počela i ta opsesija, osim one očite prema knjigama?

– Otkad znam za sebe na neki sam način vezan uz glazbu, bilo da je slušam, izvodim ili stvaram. Mislim, to je stvarno moja velika strast u svakom od tri navedena oblika. Kada slušam glazbu često mi je paše slušati onako by the way, kao pozadinski zvuk dok nešto radim, ali  postoje trenuci kada koncentracija mora biti potpuna i kada je samo glazba bitna. Naravno, to su najbolja slušanja koja izazivaju uvijek duboke emocije. U osnovnoj školi sam počeo učiti sviranje klasične gitare, pa sam u srednjoj lupao bubnjeve, a kasnije sam to spojio i prešao na bas gitaru. S vremenom su se kod mene u kući našle i usna harmonike, saksofon, razne udaraljke, a imao sam i polukoncertni klavir… Sve to na zadovoljstvo mojih susjeda kojima i ovom prilikom zahvaljujem na strpljenju i ispričavam se ako je nekada bilo bučno.

U srednjoj školi su počeli i prvi bendovi neobičnih sastava i još čudnijih imena, a sve se na neki način zaokružilo bandom Palazzo Ploech koji je djelovao gotovo 8 godina, a iza kojeg je ostao i album 8 ljubavnih i jedna ne. Tu je riječ o 8 pjesama, a ne o 8 godina 🙂 

“Svirati se mora”

Vježbaš li još s bendom, nalazite li se radi roštiljanja ili baš naprotiv samo isključivo zbog sviranja?

– Otkako sam počeo raditi na mjestu ravnatelja morao sam se odreći nekih hobija jer je naprosto bilo nemoguće uskladiti sve poslovne obaveze s privatnim životom pa je kod te redukcije među prvim stavkama reduciran i band. To je bila jako teška i bolna odluka, ali naprosto nije išlo. Zadnji nastup je bio u Circolu 2017. godine. Zanimljivo je što imamo još tri neobjavljene snimke za koje bih baš volio da ugledaju svjetlo dana, tko zna možda na nekom vinilu. Sada sviram uglavnom kad nađem vremena, onako, sam sa sobom, za svoju dušu jer „svirati se mora“. S dečkima iz banda sam uglavnom u kontaktu jer su to moji prijatelji od kojih neke poznajem i više od 25 godina.

Razlog našeg druženja je ipak manje karijera muzičara, a više kolekcionara ploča! Kako i sam spadam u tu kategoriju, apsolutno znam koja je bila moja prva kupljena longplejka. A tvoja? I razlog zašto baš ta?

– Vava, iskreno, nisam siguran. Prve plejke sam naslijedio od roditelja, kao i stari Iskrin gramofon. Bilo je tu više singlica, a manje LP-ja, a ja pripadam onoj generaciji kada je to bio najbolji i najkvalitetniji nosač zvuka. Plejke smo si poklanjali za rođendane, posuđivali ih i sastajali smo se na zajedničkim slušanjima. Stvarno ne znam koji je bio prvi album koji sam baš išao kupiti u dućan (tada se po ploče odlazilo u Jugoton), ali znam da sam tada kupio neke meni vrlo drage albume kao što je Godina zmaja (Psihomodo pop), S druge strane jastuka (Bajaga i Instruktori) ili nekoliko albuma Beatlesa.

Za koji bi album, a koji imaš na stalaži, rekao da je najbolji svih vremena? Dakle, onaj kojeg nemilice vrtiš tijekom čega držiš sve ukućane zaključane u špajzi?

– Nemam takav album. Slušanje različitih albuma je podložno mojim raspoloženjima, ali zanimljivo je da imam neke albume koje volim slušati sam, a druge koje volim slušati u društvu. Zapravo, sada kad malo bolje promislim, imao sam jedno razdoblje kada sam slušao isključivo CD-e, a ploče su bile složene u ormaru, ali onda sam shvatio da mi naprosto fali taj čin stavljanja ploče na gramofon i pokretanja gramofona te da mi je to, kao i okretanje ploče s A na B stranu, potrebno kako bih se dublje koncentrirao na slušanje glazbe. Ma čudno je sve to, ali je naprosto tako.

Palach i odrastanje

Budući da se znamo jako dugo, itekako sam svjestan da si dobar dio odrastanja proveo u Palachu. Pamtiš li neki koncert koji te je potpuno zaveo da si poželio biti i ti na bini?

– Palach je stvarno bio nešto posebno i jedno je od najvažnijih mjesta moga odrastanja, a koncerti u Palachu su uvijek bili doživljaj i to svaki na svoj način. Teško je izdvojiti jedan jedini koncert, ali možda mi je jedan od ponajboljih bio koncert Miladojke Youneed koja je tada promovirala svoj album Bloodylon. Fasciniralo me kako band genijalno uživo zvuči sa saksofonom i kako pjesme mogu dobro funkcionirati iako su na nekom izmišljenom jeziku, a to je samo dokaz da je glazba univerzalni jezik. Zanimljive su mi bile i Vještice koje su odsvirale koncert u nekoj čudnoj postavi s udaraljkama, malom gitarom i basom, a sve je bilo prepuno pozitivne energije. A svakako sam bio pod dojmom koncerta Leta 3 koji je tada snimao svoj live album (ako se ne varam samo dio jer je sniman na tri lokacije: Ljubljana-Zagreb-Rijeka) pa se posebno pazilo na izvedbu i zvuk, a i band je bio savršeno pripremljen pa je nakon više od dva sata žestoke svirke nastup završio s luđački brzom pjesmom Ha-ha-ha. A moram izdvojiti i jedan koncert na kojem si ti svirao, a to je koncert Blagdan banda koji je odrađivao savršene obrade od kojih su mi neke, i dan danas, draže od originala. Ako se ne varam i vi ste tada snimili album uživo. Ma sad bih ti mogao nabrojiti još neke koncerte, ali nemojmo devalvirati.

A kad smo već tog kluba koji je odgojio veliki broj generacija, siguran sam da postoji i tvoj najdraži ex YU longplej. O kojem je izvođaču riječ?

– Vava, meni su ti ovo najteža pitanja. I plejke, i knjige, i pjesme, i slike, sve nekako ovisi o mom trenutnom raspoloženju. Mogu izdvojiti neke plejke koje su mi posebno drage, ali jednu nikako. Volim live svirke pa ću onda tu izabrati par live albuma: Braćo i sestre (Električni orgazam), Live u Kulušiću (Film), a dragi su mi i albumi Vis Idoli (Idoli), Godina zmaja (PsihomodoPop), Two Dogs Fuckin’ (Let3), Jahači magle (Bajaga), kao i kompilacija Rijeka-Paris-Texas raznih riječkih izvođača.

Imaš široki ukus u rokenrolu pa nekako slutim da imaš i nekog favorit kantautora. Da pokušam pogađati? Recimo… Dylan? Cohen? Jeff Buckley? Ne?

– Zapravo ću preskočiti englesko govorno područje 🙂 Moj najdraži kantautor je Luciano Ligabue. To sigurno nisi očekivao! Meni je njegov live album Su e giύ da un palco jedan od omiljenih albuma kojem se vraćam već duže od 20 godine.

Još jedan korak unatrag prema tvojim muzičarskim sklonostima – sjećaš li se možda koju si prvu pjesmu ikada izveo uživo, pred roditeljima, prijateljima, razredom?

– Ne znam točno. Stvarno se nikako ne mogu sjetiti, ali znam da mi se prva na radiju zavrtjela  pjesma Siguran ne i da mi je taj osjećaj bio fantastičan. Čuti na radiju pjesmu koja je neko vrijeme bila samo u tvojoj glavi je stvarno poseban osjećaj.

Svaki od kolekcionara ploča ima svoj najdraži bend, no uvijek se jedan iz njihove diskografije izdvaja po tome što je apsolutno najgori, ali ga moraš imati jer posjeduješ i sve ostale.

– Ma ne znam za najgori album, ali znam da su mi se svi čudili kada sam išao kupiti album Nečuveno (Let3). Naime, za one koji ne znaju, taj je album prazan, ali ja sam ga uistinu išao kupiti iako sam to znao jer sam želio imati sve od tog banda i evo, još uvijek je na mojoj polici.

Kako stojiš s gitarskim herojima? Hendrix, Page, Blackmore, netko sasvim deseti? Ili su to najobičniji gnjavatori?

– Ha, ha, ha. Ja ti zapravo nikad nisam razumio gitariste. Puno sam se s njima družio i mnogi moji prijatelji su gitaristi, ali ja ti njih ne kužim. Je li to stvar vibracija koje proizvode žice ili je nešto drugo u pitanju? Stvarno ne znam. Znaš, bio sam u bandu s dvoje gitarista i na svakoj probi oni nešto dogovaraju, pregovaraju: „Ja ću odsvirati ovo, ti ono…“ … i onda sve pripreme i odsviraju nam. Meni zvuči dobro. Ali nije tu kraj, onda kažu da će odsvirati to isto, ali dodati recimo mrvu gaina i reverba. Odsviraju nam opet, a meni je to isto. Nema mi neke razlike. I onda počnu muke jer pitaju što je bilo bolje: prva ili druga varijanta? Trebalo mi je jako dugo da se naučim reći: „Ono prvo je puno bolje“ 🙂 Šalu na stranu, gitaristi su super, ali ja nemam nekog favorita.

Gramofoni, ploče, kolekcionarstvo…

Što misliš o tome da čitateljima otkriješ svoju najskriveniju muzičku tajnu? Ploču ili izvođača za kojeg zna otprilike dvadesetak zaluđenika?

– Nedavno sam nabavio jednu ploču riječkog izvođača za koju nisam ni znao da postoji dok to nisam pročitao u jednoj tvojoj kolumni. Riječ je o Jolly Jockeru. To je baš jedno simpatično izdanje, a ploča mi je stigla iz, ne bi vjerovao, Rumunjske. Još jedan meni drag izvođač koji nije baš poznat široj javnosti je američki band King Kong koje sam upoznao kroz album Funny Farm.

S obzirom na to da već godinama uporno kupuješ i mijenjaš gramofone, s kojim modelom si bio ili jesi najsretniji?

– Da, imam nekoliko gramofona s kojih slušam i nekoliko njih koje gledam 🙂 Prvi gramofon kojeg sam baš kupio (i kojeg sam sačuvao do danas) je Technicsov model SL-BD 20 i njega čuvam kao uspomenu. Inače sam zaljubljenik u Pioneer Direct drive modele. Imam jedan full automatic Pioneer PL-530, ali nekako mi je najdraži Pioneer model PL-540. Imam dva takva modela, jedan za američko, a drugi za europsko tržište i s njega najradije slušam plejke. Tiha patnja mi je Pioneer PL-560, ali tko zna, možda i on jednog dana dođe u kolekciju.

Obilaziš li sajmove ploče i koliko u prosjeku ostavljaš budžeta u rukama prodavača?

– Rijetko idem na sajmove, ali ponekad se zaletim. Puno više tražim po bespućima interneta i policama prijatelja. Nije lako doći do željene ploče koja je u dobrom stanju. Ta krhkost vinila je njihova najveća mana, ali ujedno i najšarmantnija strana. Naime, živimo u vremenu u kojemu možemo, uz dovoljnu količinu novaca, doći do svega u samo nekoliko klikova na internetu. E, s plejkama nije tako. Još će se i nabaviti neki željeni naslov, ali kako je u mojem slučaju riječ o pločama koje su stare i po trideset i pet ili četrdeset godina, teško je pronaći te naslove u dobrom fizičkom stanju. Nekada su samo rijetki zaljubljenici svoje ploče štitili plastičnim zaštitama, a slušali su ih na nekvalitetnim gramofonima, čuvali u neadekvatnim uvjetima, tako da su Mint ili Near Mint omoti i vinili iznimno rijetki… pogotovo ako netko nije spreman potrošiti bogatstvo.

Za kojeg izvođača (strani/domaći/ex YU) smatraš, s obzirom na njihov/njegov cjelokupni opus, da je ostao podcijenjen? I s druge strane, tko je pak precijenjen?

– S naših prostora svakako mislim da je grupa Grad podcijenjena i da su mogli i trebali imati puno veći uspjeh. Nikad mi neće biti jasno zbog čega je on izostao. O precijenjenim izvođačima, ne bih jer mislim da ih ima i previše. S druge strane, jedan veliki dio mainstreama je uvijek bio takav da je meni bio teško shvatljiv i još teže prihvatljiv.

Rad u knjižnici

Recimo da smo ovaj dio apsolvirali pa se prebacimo u tvoj profesionalni život. Je li zahtjevno biti ravnateljem tako velike utjecajne i važne institucije?

– Gradska knjižnica Rijeka djeluje na 10 lokacija + 2 bibliobusa i ima skoro 60 djelatnika, skoro 22.000 članova, skoro 360.000 knjiga te skoro 1000 programskih aktivnosti godišnje. To je organizacija koja od ravnatelja traži potpuni angažman i veliku predanost, a ostavlja malo prostora za privatnu sferu. Mislim da je to i inače vrlo zahtjevna funkcija koja je u ovim vremenima još zahtjevnija. GKR se transformira ubrzanim ritmom i nastoji korisnicima dati jedan novi doživljaj knjižnice: veliki broj programa i novih usluga koje uključuju i digitalnu sferu, pa onda novi prostori u izgradnji u Benčiću, skoro preseljenje dječjeg odjela Stribor… Sve su to zahtjevni projekti na kojima radi veći tim ljudi koji iziskuju koordinaciju na svim razinama. I onda, kad te usred toga pogodi još i Covid sa svim svojim epidemiološkim mjerama i potrebom za novom organizacijom ili reorganizacijom dnevnog poslovanja…stvarno sve postaje izrazito kompleksno. No, mislim da smo se i tu dobro organizirali i posložili, svjesni činjenice da još neko vrijeme Knjižnica neće moći biti onakva kakvom je mi vidimo.

U sklopu aktivnosti GKR-u, tu se svake dvije godine raspisuje natječaj za književnu nagradu “Drago Gervais”. Poznato je da dolazi ogroman broj rukopisa, nešto manje od stotine? Hoće li će se sljedeće godine uvoditi neke novine ili će natječaj ostati u dosadašnjim okvirima uvjeta?

– Drago Gervais je uistinu jedan vrlo uspješan književni natječaj. Ove ćemo godine objaviti knjigu Kosine prošlogodišnjeg dobitnika u kategoriji za neobjavljeni rukopis pa radimo na tome da se pojača distribucija. Nisam siguran hoće li i sam natječaj doživjeti neke promijene, ali možda bi bilo vrijeme i za to. O tome će zasigurno raspravljati članovi Odbora nagrade.

Molim te, otkrij nam svoju najdražu knjigu, onu s kojom odlaziš na pusti otok i služi ti istodobno kao izazov i kao utjeha?

– Mislim da je to ona koju još nisam pročitao, ali svakako hoću. S  knjigama je tako, svaka treba doći u pravo vrijeme. Neke bi bilo dobro pročitati opet jer su bile preuranjene, neke više nikada ne otvoriti da se ne pokvare. A na pustom otoku se trebaš i odlučiti hoćeš li uzeti tanku knjigu pa putovati light ili biti stacioniran pa uzeti neku deblju 🙂

I za kraj, posljednjeg izvođača kojeg si upravo otkrio u bespućima interneta?

– Zapravo vrlo rijetko tražim nove izvođače na internetu. Uglavnom se držim preporuka nekih svojih prijatelja i poznanika pa idem poslušati što mi preporuče. Ipak jedan band na koji sam slučajno naišao, a koji mi se jako svidio je Larkin Poe. Sestre Megan i Rebecca su stvarno izvrsne bilo kad su u pitanju obrade ili autorske pjesme.

Foto: Maja Cvjetković