Nikola Kraljić usudio se griješiti i sanjati

Tko išta zna o poetskom bardu s
Bodulije, iz Omišlja nad morem, tom položajnom parnjaku još jednoga visokog
otočnog gnijezda,Vrbnika, zna i to da je čestitka zaslužena. Ovaj put ona će
dobiti nesvakidašnje obličje dokumentarnog filma kojemu je upravo Kraljić
tematskom okosnicom, s autorskim potpisom riječkog redatelja Zorana Kreme, a
trebao bi biti prikazan, kako je i red, na sam Kraljićev rođendan, 29. studenog
u gradskom Art-kinu. Koji rođendan? Časni, „okrugli“ osamdeseti.

Prigoda je to da se faktografski
podsjeti kako je Kraljić dosad objelodanio, počevši od zbirke Vrime (1972), čak
36 naslova. Stihovi su mu prevođeni na engleski, njemački i talijanski, proglašavan
je doajenom i moderatorom suvremene čakavske pjesničke riječi (premda ne treba
zaboraviti kako se nije bavio isključivo njome), zaplovio je u nekoliko
antologija. U naručje mu je stiglo pregršt priznanja, uključujući Nagradu Grada
Rijeke Drago Gervias (vjerovali ili ne, u šest navrata), Godišnju nagradu Grada
Rijeke (1995), Godišnju nagradu Općine Omišalj (2006), Nagradu Kaliope književnih
stvaralaca otoka Krka (2007). Da ne ostane sve u književnim vodama: član je
Društva hrvatskih filozofa i Društva hrvatskih psihologa, tragom toga ujedno dobitnik
Nagrade Ramiro Bujas za rad na
polju psihologije, kojoj je posvetio profesionalni radni vijek.

No, kao
poeti, psihologu i filozofu – dakle, s amalgamiranim trostrukim iskustvom –
Kraljiću je zasigurno dobro poznato kako je faktografija važna, ali isto tako
kako neke značajne, ako ne i ključne stvari promiču negdje mimo nje. Koje,
naslućuje se iz Kraljićevih stihova okupljenih pod zbirnim naslovom Vega i
otisnutih ove godine, samim tim još uvijek pomalo svježih od tiskarske boje.

Držeći u
rukama zbirku čiji
je autor posegnuo u naslovu za dalekom svemirskom točkom i stavio je pred lice
čitatelja, lako je upasti u zamku da se ni njoj, ni autoru, ne vjeruje. Zašto i
kako vjerovati čovjeku koji se u školskim danima priklonio filozofiji, toj
discpilini ljudskog uma koja bi da pruži odgovore na ključna pitanja u vezi s
nama i svime što nas okružuje, koja bi dakle ponudila ključ za smisao svega – a
sam na jednomu mjestu zbirke, u pjesmi Nepotrebna nabrajanja, bilježi stih: Čar
je života u tome što nema smisla. Reklo bi se, čudna je ta Kraljićeva
filozofija. A možda je čudna i filozofija uopće, ako je promiču osobe koje
potiču na upitnike, a mi od njih očekujemo odgovore.

No, odgovori su ipak tu, u stihovima,
samo im se valja otvoriti. Čitajući ih, sve smo bliži uvjerenju da je život
kakvim ga njihov autor zna, sjajan privilegij. Čak i u trenucima kada se
pokazuje oporim, valja cijeniti već samu mogućnost da budemo kakvom situacijom
rastuženi, razočarani, zakinuti. Ljepota života je u ostvarenoj mogućnosti, jer
sve nam se moglo i ne dogoditi. Tragom toga, posljedično, Kraljićevu knjigu,
kao i sve Kraljićeve knjige koje su najnovijoj prethodile, mogli smo i ne
dobiti u ruke, a govora o njoj i o njima, poput ovog kolumnističkog, moglo je i
ne biti.

Stih Čar je života u tome što nema
smisla zato čitamo kao mudrosnu sentencu koja upućuje kako ne treba biti
zarobljen standardnim očekivanjima, očekivanjima koja se drže ustaljenih sustava
vrijednosti. Najviše smo ono što možemo biti u trenucima odmaka od kanona, u
trenucima svakovrsne igre, prostorima slobode, koji nam pružaju priliku da prepoznamo
i neka druga uporišta stvarnosti, i nas u njoj. Pa makar to, sa stajališta
klasična poimanja onoga što nas okružuje, bivalo proglašavano greškom. Kraljić
u neku ruku provocira, osjećajući, time i znajući, kako nas smisao čeka upravo negdje
u grešci, nesmislu, samo ga valja prepoznati. To je Kraljićev filozofski stav,
i ne dopustimo da nas zavara time što ga je izrekao navodno nefilozofskim,
poetskim sredstvima.

U takvoj filozofskoj meštriji Kraljić među
književnicima nije usamljen. I on je toga svjestan, govoreći o tomu uzimanjem
za motto zbirke Vega Schillerovu misao Usudi se griješiti i sanjati. To
je poziv na aktivan, otpimistički odnos prema stvarnosti. Kraljić ne prestaje
sanjati i griješiti, a čini se kako je to najveći minus, ujedno najveći plus
koji se može ostvariti. Kako mu ne biti zahvalan na toj poruci?

Dođimo u Art-kino 29. studenog. Kraljićev je rođendan,
časni, „okrugli“ osamdeseti.. A i kada „okruglim“ prestane
biti, neka se
kotrlja dalje…