Na prvom večernjem izlasku sa svojom Splitskom rođakinjom, vršnjakinjom
Ivanom, reče joj:
– Ako te netko od prijatelja pita odakle sam, nemoj reći da
sam iz Kragujevca, kaži da sam iz Zagreba.
– Ni govora. Bolje ti je da si iz Kragujevca – hitro ga posavjetuje
djevojčica, smijući se naivnosti mladog rođaka iz Srbije.
Ova zgodna tinejdžerska anegdota zasigurno bi se mogla
uvrstiti u turističke vodiče kao jedna sasvim prigodna turistička crtica o
prilikama i neprilika kakve mogu snaći sve dobronamjerne putnike i goste ako ih
kojim slučajem put nanese u Split ili Zagreb.
No cijela stvar i nije baš tako smiješna. To će vam
potvrditi upravo sami Splićani i Zagrepčani kojima su međusobni posjeti postala
prava noćna mora, poglavito za vrijeme odigravanja općenarodnog nogometnog
derbija između dva najhrvatskija
nogometna kluba.
Mnogi misle da je sve počelo onoga dana kada je uspostavom
samostalne Hrvatske nogometne lige bivši predsjednik Fudbalskog kluba Partizan,
dr. Franjo Tuđman, konačno smio reći na glas da svim svojim srcem, dušom i
tijelom, navija za Dinamo te ponesen navijačkim zanosom počeo obilato darivati
svoj omiljeni klub novcem poreznih obveznika.
To je navodno jako razljutilo Hajdukovce koji su životarili
od neke crkavice skupljene uglavnom na crno iz blagajne posrnule splitske privrede
te su počeli gubiti živce, i svako malo na Maksimirsku 128 slali hrpu optužbi
za nepoštenu igru. Reakcija je bila žustra. Uslijedila je prva replika pa onda
niz međusobnih ispravaka netočnih navoda, i sve to javno i na granici dobrog
ukusa (često i preko). Takvim neprimjerenim ponašanjem, na razini saborske
kulture, ulični građanski rat između Zagreba i Splita je – kažu psihijatri –
postao neizbježan. A rat kao i svaki rat.
U njemu najviše stradavaju nedužni civili. U ovom slučaju, obični putnici dobronamjernici.
No to je samo jedan od razloga, i po meni nešto sasvim
sekundarno. Primarni uzrok zašto je na
relaciji Dinamo – Hajduk, sve otišlo po
zlu (jer ovo što se događa doista nije nikako dobro) vidim u činjenici da je nogomet
preko noći postao ono što nikako ne smije biti – igra koja se doživljava kao nešto veoma ozbiljno i važno.
A to je jedna veoma, veoma teška dijagnoza, koju prate prepoznatljivi
simptomi građanskog ludila: pompozne najave utakmica, cjelovečernji komentari, dnevne
analize… Bolest najprije počinje laganim podizanjem temperature i postepeno
prelazi u medijsku epidemiju koja razbuktava histeriju masa.
Ako se stanje ne sanira na vrijeme, dolazi do teškog
oštećenja mentalne, emocionalne i duševne strukture ličnosti što uzrokuje trajni
poremećaj u ponašanju te kao zarazna bolest postepeno prelazi u filozofiju
masovne navijačke kulture.
Upravo to se dogodilo Hrvatskoj.
Sociolozi ovu pojavu nazivaju subkulturom. Oboljeli, pojedinačno,
nisu opasni po okolinu, ali dok su u grupi prijeti opasnost da postanu izrazito
agresivni. U tom slučaju policija ih često tretira gumenom palicom, a građani ih
izbjegavaju.
Stanje je posebno teško u većim hrvatskim gradovima, dok je
u Zagrebu i Splitu kritično, na što se posebno upozoravaju oni Zagrepčani i
Splićani koji jedni drugima odlaze u goste. Prije svakog odlaska na put trebaju se dobro informirati o
rasporedu sportskih događaja te uvijek biti svjesni da njihov govorni naglasak na
gostujućem terenu izaziva snažne alergijske reakcije domaćina. Zato se vozačima
registracijskih oznaka ZG i ST preporuča da na putu za jug, odnosno sjever
zemlje, koriste zaobilaznice te ako ulaze u ove gradove obavezno izbjegavaju
parkiranje u blizini Maksimira i Poljuda. U slučaju bliskog susreta sa većim brojem
navijača na okupu (obično idu u čoporu od 7 do 12 u grupi) treba ostati miran,
ne obraćati im se i ne gledati ih u oči nego se diskretno udaljiti ili
potražiti najbliže sklonište u prvom restoranu ili trgovini i tu ostati dok se
skupina ne udalji.
Za eventualne posljedice koje proizlaze iz nepridržavanja
ovih uputa ne odgovara nitko. Hrvatska
jeste pravna država, ali nogometni navijači
su Zakon.
Naravno da ovdje nije riječ o zaljubljenicima u nogomet,
pristojnoj publici čija sportska kultura konzumira jedino prosti užitak u
nogometnoj igri.
Navijač je fizička
osoba opisana u sabranim djelima Kaznenog zakona o sprečavanju nereda na
sportskim borilištima, obavezne lektire koja se, u nazočnost suca i odvjetnika,
redovito čita poslije svake tzv. utakmice visokog rizika.
Sam proizvod, doduše, nije originalan, sve je već davno
uvezeno iz Europe, ali ono što ga čini jedinstvenim jesu upravo ljudi koji u
svoj toj navijačkoj gužvi stvaraju posebnu sliku i ton.
U tom pogledu svaka zemlja ima svoje posebnosti. Navijaštvo u Hrvata posljednjih je godina
postalo toliko popularno da je obilježilo industriju europskog školskog filma, namijenjenog
edukaciji interventnih policijskih snaga širom Europe.
Jedna takva premijera održana je prije nekoliko dana na
Uefinom seminaru o sigurnosti u Ligi prvaka, gdje je polaznicima skupa prikazan
dokumentarni akcijski film o klasičnom sportsko-terorističkom napadu na jedan
grčki autobus prepun navijača PAOK-a. U glavnoj ulozi su Bad Blue Boysi, svojevremeno odlikovani od strane države Veleredom
Zvonimira Bobana.
UEFA inače posjeduje veliku kolekciju sličnih filmova u
kojoj naslovne uloge igraju hrvatski navijači. Torcida – proslavljeni dobitnici
zlatnog pendreka na nogometnom festivalu u Bratislavi (2009), također su nadaleko
poznati.
I sam predsjednik Reala, gospodin Fiorentino Perez, kaže da
je puno slušao o našim navijačima, zato nije krio svoje oduševljenje kada ga je
u srijedu navečer na Maksimirskom stadionu dočekala sasvim drugačija atmosfera
od očekivane. Čovjek je bio ugodno iznenađen. Veli da je o našim navijačima imao
potpuno drugačiju sliku.
Tada mu je lijepo objašnjeno da ti navijači sa slike nisu
došli na utakmicu. Iz prkosa prema Upravi svoga
kluba bojkotiraju Ligu prvaka. Zato je atmosfera tako ugodna.
Još uvijek nije poznato kada će bojkot biti prekinut, ali
ljubitelji nogometa širom Lijepe Naše pozdravljaju njihov potez u želji da se
više nikada i ne vrate na stadion. Nadaju se samo da će istim putem jednoga
dana krenuti i navijači ostalih klubova HNL-a.
Hrvatima je dosta terora Nogometne Republike Hrvatske; žele mirne
ulice i sigurne stadione, bez nereda, vatrometa, baklji i petardi.
Prekrasne europske maksimirske nogometne večeri pokazuju da navijači
nisu niti potrebni… dovoljno je imati običnu publiku koja voli nogomet.
Podijeli na društvenim mrežama