Nova Akropola je međunarodna organizacija filozofskog, kulturnog i
društvenog karaktera, osnovana 1957. godine u Buenos Airesu. Njezini ogranci
danas postoje u preko 50 zemalja svijeta, povezujući više od 15 000 volontera i
stotine tisuća simpatizera, pripadnika
različitih naroda i vjeroispovijesti. Sjedište hrvatskog ogranka (osnovanog
kao udruga 1990.) nalazi se u Zagrebu, sa podružnicama u Rijeci, Puli, Splitu,
Osijeku i Varaždinu.
Razlog
zašto sam ovotjednu kolumnu odlučio posvetiti baš ovoj udruzi, jeste
kulturno-obrazovna širina njihovog programa, kojim popunjavaju jednu veliku
prazninu u duhovnom biću hrvatskog društva, nastaloj u rascjepu između površnog
znanja stečenog u školama i raznih vrsta kulturnih i vjerskih predrasuda
stečenih okolo škole.
Predavanja,
seminari i tečajevi iz područja filozofije, arhitekture, psihologije, povijesti
civilizacija i kultura, te drugih humanističkih i prirodnih znanosti, kao
i razne umjetničke, ekološke i
humanitarne aktivnosti, samo su neke iz
opisa djelatnosti kojima vrijedni akademski radnici i članovi ove udruge posvećuju
svoje vrijeme.
“U staroj Grčkoj Akropola je bila najviši dio grada.
Bilo je to mjesto gdje se uspostavljao kontakt između vidljivog i nevidljivog.
Za nas je to simboličko mjesto, mjesto koje sugerira uspon prema našim najvišim
aspektima. Vjerujemo da su današnjem svijetu potrebne nove ‘Akropole’ sagrađene
ne od kamena, već od ljudskih bića, podignute u srcu naših gradova, gdje ljudi
mogu rasti iznutra i ponovo uspostaviti duboke veze s drugima i s prirodom.” – kaže se na
službenoj web stranici ove kulturne udruge, koja simbolizam vlastita imena pretače
u tri praktična načela:
– Promicati ideal univerzalnog bratstva, utemeljenog
na poštivanju ljudskog dostojanstva, bez obzira na razlike u rasi, spolu,
kulturi, društvenom porijeklu i ostalom.
– Poticati ljubav za mudrošću koja, kroz komparativni
studij filozofije, religija, znanosti i umjetnosti, promiče znanje o svijetu,
prirodi i ljudskim bićima.
– Razvijati najbolje od našeg ljudskog potencijala,
promičući naše puno ostvarenje kao osoba i našu integriranost u prirodu i
društvo.
Da!
– rekoh na glas, to je u biti ono što nama kao modernom društvu kršćanske
kulture nedostaje s jedne i s druge strane oltara. No tada mi padne na um da je
tome krivo upravo naše obrazovanje koje nam je poturilo jednu sasvim pogrešnu
definiciju preko koje svaku vrstu kolektivnog ponašanja možemo proglasiti
kulturom. Evo kako ona glasi:
“Pod
kulturom podrazumijevamo skup svih
procesa, promjena i tvorevina koje su nastale kao posljedica materijalne i
duhovne intervencije ljudskog društva.”
Na
prvi pogled sve izgleda u redu, ali već na drugi pogled vidi se jedna velika
pedagoška crna rupa…Naime, učenici koji
gaje štreberski odnos prema znanju, iz tako površne definicije mogli bi lako izvući krivi
zaključak o vladanju, jer i svaka materijalna i duhovna devastacija društva može
se staviti u isti kontekst, samo ih je bitno ubaciti u skup… Drugim riječima, sav gospodarski kriminal, privatizacijska
pljačka, ekološka devastacija, ratno razbojništvo, ratno profiterstvo…i ostale
tekovine našeg samoupravnog kapitalizma…sve je to također skup procesa,
promjena i tvorevina koje su nastale kao posljedica materijalne i duhovne
intervencije ljudskog društva.
I
što sad? Očito da postoje samo dva izlaza: ukinuti navedenu definiciju ili
podići kulturu obrazovanja na znatno višu razinu, tako da više ne bude nikakve zabune.
Vjerujem
da ćete se složiti kako je ova druga opcija sigurno bolje rješenje. Spomen kulturne udruge Nova Akropola samo je
podsjetnik da Hrvatska u tom pogledu ima potencijala.
Podijeli na društvenim mrežama