Dvorana mladosti trebala je primiti nekoliko tisuća zaljubljenika u bajkovitu verziju lokalnog rokenrola. Pa se iz razborito komercijalnih razloga pozvalo u goste i Atomsko sklonište, za slučaj da sve izmakne kontroli, a publika se toliko zaigra da se počne pentrati na binu i skakati s iste na glavu, ondje dolje, na parket. Sve je trebalo nalikovati na mamutski tulum – vesela opijanja, pogledi upućeni u razuzdane dekoltee, mikrofonije, fotografiranja u najglupljim pozama.
Ta noć, ipak, nije polučila takav učinak. Vrijeme nije napravilo takav pitch shift da se prisjećam tog koncerta s romantičnim predznakom. No, kad su se ugasila ona bijela svjetla, nisu se u tolikoj mjeri isticala praznjikave tribine, a nekih dvjestotinjak najvjernijih znatiželjnika motalo se ispred pozornice. Prije samog početka, dakako, s razglasa je tutnjao nekakav prigodni soundtrack s miksanih kazeta, najjednostavniji mogući repertoar od Zeppelina, Purplea do Stonesa, pa nešto bliže kronološki, od Clasha do Ramonesa. U backstageu je bilo najljepše jer smo ondje muvali se, plesali, svirali u zračne gitare i bubnjeve, samo bi poneki šaljivdžija udario nogama u polku, radi održavanja kontinuiranog anakronizma u mjesnim običajima.
Psi su uskoro započeli nastup, a pri izvedbi Konjakova Ona i ja, dogodio se onaj potrebni klik između izvođača i publike, možda i najpoetičniji trenutak koncerta. Moje budno snivanje nastavile su Muhe s proširenim venama, ali kako sam im zavidio na sviračkom umijeću namjerno sam propustio ispratiti ih pa sam zametnuo razgovor s organizatorom, čestitajući im na ambicioznosti. Uskoro sam, međutim, shvatio da misle da ih pošteno zajebavam, pa sam se pokupio u svlačionicu maskirati se u dekadetnog rokera.
To je zahtijevalo nešto crne olovke ispod očiju, loše izvedeno, da, traperice u dijelovima, rasparane na strateškim mjestima, crnu kožnu jaknu na rese, crvena bandana omotana oko grla i prikladne kaubojske čizme na špic opasan po život ukoliko se nađe u nečijoj stražnjici. Upravo sam tu večer, nakon pristojnog nastupa s matičnim sastavom En Face, shvatio da želim nastaviti živjeti u imaginarnom svijetu rokenrola i posvetiti se profesionalno karijeri. Sebi sam poručio da moram stanovati u toj ulozi, bez obzira na frustracije na koje bih mogao nailaziti na putu. A ovih, jasno, nije nedostajalo pa sam se vrlo često nalazio u dezorijentiranom izdanju. Recimo da je ta svirka bila prekretnica, sklonište od svega izvana i iznutra, izlaz od vlastitog labirinta.
Go Man su zauzeli daske odmah nakon nas. Njihova se pjesma, vrlo su se hrabro od samog starta odlučili za internacionalni smjer, Television Man često i rado vrtjela na Radio Rijeci. Ne znam da li se ikada ikome (iz demo miljea) takvo što dogodilo! Bila je to naznaka uspjeha koji samo što se nije uprizorio. (Na žalost, nije, op.a.). Poželio sam da se ta večer nikada ne završi, nije mi se išlo na spavanje, ni sljedeći dan sjediti ispred knjiga, a kamoli se rano dizati iz kreveta. Laufer su uskoro započeli s razvlačenjem kabela od pojačala do instrumenata, pa su plemenito odsvirali svojih dvadesetak minuta, prepustivši mjesto drugim headlinerima spektakla – grupi FIT. Djevojčice su konačno došle nešto bliže bini, FIT su pripadali već statusom zvijezdama, s dvije ploče iza sebe i nekoliko predivnih radijskih smeš hitova napravili su pravi show. Pjevalo se na sve strane, pričalo se naokolo da im telefoni ne prestaju zvoniti (što nije bila nužna posljedica obrade Blondie), da ih se željelo intervjuirati, fotografirati, zavesti, privesti na radije i televizije. Uglavnom, bili su jako in. Kad je Atomsko sklonište zasviralo, kao šlag na kraju, naočigled se promijenio i prvi red publike. Duge su kose zalepršale, traper jakne se skidale, cigarete dogorjevale među usnama, prijetilo se nekom nevidljivom neprijatelju sa šakom u zraku. Sve su završilo duboko u jedan iza ponoći, život mi je nalikovao gozbi koju ću tek dograbiti, ali tko je u toj optimističnoj večeri uopće mogao naslutiti što nam donosi nestašna budućnost?
Podijeli na društvenim mrežama