Svi ste barem nekada u životu slušali viceve o Mirku i Slavku, pa sam prisjećajući se te dvojce likova morao i njih uklopiti u ovu priču o Novom Sadu iz neke druge perspektive. U glavnom gradu Vojvodine od nedjelje do četvrtka odigravala se glavna skupina II Europskog prvenstva rukometaša, a njoj je nazočilo i 18 riječkih što sadašnjih, što bivših rukometnih djelatnika. Naša je avantura započela u nedjelju u 6 ujutro kada je veseli autobus krenuo na put dug 600 kilometara. Polazišna točka bila je SC Zamet, a ona završna dvorana SPENS u glavnome gradu Vojvodine gdje su “kauboji” preselili nakon savršene tri pobjede u Vršcu.
Do dolaska na granični prijelaz Batrovci-Bajakovo sve je bilo u najboljem redu a onda je počeo neki akcijski film ili mi se barem tako činilo. Spomenuli smo rukomet, suce i dobili policijsku pratnju. Od ulaska u Srbiju do dolaska u Novi Sad na tri su nas mjesta “preuzimali” i na kraju nas dopremili do SPENSA jer prema strogim pravilima ulaznice (i ostalo) trebalo je preuzeti sat vremena prije početka utakmice, inače nema šanse ući. Ili ima, ako se zna kako pitati.
Svi redom bili smo uvjereni da će Španjolci pasti i da ćemo proslaviti prolazak u jednoj od najpoznatijih novosadskih čardi uz tamburaše uživo. No nikada se nije isplatilo raditi ražanj dok je zec još bio u šumi. U završnici tog susreta pobijedili smo sami sebe i zakomplicirali si život. No tako to uvijek biva. Sjetio sam se tada svih poveznica nogometa i rukometa na našim prostorima. I rukometaši imaju svoga šerifa. Rukometni Zdravko Mamić zove se Zoran Gobac i ima neke navike vrlo slične “Maminjovim”. Sjetio sam se tada kako je Slaven Bilić bio smijenjen već u zrakoplovu iz Atene za Zagreb jer te je noći sa nedjelje na ponedjeljak u najboljem novosadskom hotelu Best Western Prezident vođena jedna prilično mučna rasprava prema kojoj je Slavko Goluža već proglašen bivšim. Već su se tada njegovim nasljednicima proglasili Irfan Smajlagić kao izbornik i Alvaro Načinović kao njegov pomoćnik. Radio se “ražanj” sa “zecom” par katova i hotelskih soba dalje. I onda je naravno trebalo pripremiti utakmicu s Francuzima koji su naša “crna mačka” već godinama i koji nas preslušavaju u svakoj bitnoj prigodi.
Nije bilo lako biti u Ketinoj koži te noći a niti narednoga, slobodnog dana. Kako je Mirko spasio Slavka saznali smo u utorak. Iako nije sve upućivalo da će biti tako. Francuzi su kontrolirali igru i rezultat u prvome dijelu, i sve je bilo “onako na nož”, no onda se dogodila rapsodija. Najboljih, najljepših, ma savršenih 30 rukometnih minuta. Na kraju mi je srce bilo kao Učka, „Večeras je naša fešta“ usred Novog Sada, nitko ne zviždi, nitko se ne buni, nema ni traga nasilju i nemilim scenama. Izolirani slučajevi bukanja na himnu mogu se brojati u desetinama onih koji su kada su shvatili u kakvoj su manjini i sami odustali. Gotovo cijela dvorana u kockicama i nikome ne pada dlaka s glave. Isto je bilo i u Vršcu. Islanđani su se čak službeno žalili da Hrvati imaju povlašteni status. I onda se dogodi da se nasilnici krenu dogovarati i da oni koje sport u principu ne zanima pokušaju i na žalost uspiju pokvariti jednu lijepu priču.
Slavko je zahvalio Mirku i za vrijeme utakmice, igrala se 47 minuta, hrvatski je izbornik došao do Alilovića, izgrlio ga i čestitao na svemu. Bila je to večer koja je imala još jednog velikog junaka, i jednu u najmanju ruku tragičnu figuru. Marko Kopljar do prošloga je utorka bio tek rukometni talent na kojega se čeka da eksplodira, a onda je u utorak odigrao tako da više nikada ne zasluži niti jednu ružnu riječ koja je bila upućena na njegovu adresu, a bilo ih je jako puno vjerujte. Tragična figura, bez svake sumnje je Ivano Balić. Čovjek koji je nekada bio najbolji rukometaš svijeta izrazbijan ozljedama nije u stanju odigrati više od 10 minuta. Na žalost narcisoidnost koja se u Balićevu slučaju osjeti u svakoj sekundi dovela ga je do toga da je ljut na cijeli svijet, da se konstantno svađa s izbornikom, i da u trenutku kada njegovi suigrači plešu i pjevaju zagrljeni, on sjedi sam na klupi kao kakva uvrijeđena frajla (molim dame da mi ne zamjere). Šteta je da jedan veliki rukometaš nije jednako velik čovjek koji je sposoban shvatiti sve svoje trenutne tjelesne limite i prihvatiti činjenicu da je spreman za vrhunskih 10 minuta.
U samo dva dana Keta je od pokojnika postao pukovnik, a Zoran Gobac i vrh saveza u već spomenutoj čardi do jutra je slavio veliku pobjedu. Još jedna poveznica dvaju šerifa, i Gobac je tamburašima “lijepio” eure. Kada ih je izvukao 500 svirači su zamalo popadali u nesvijest jer to je jedan i pol osobni dohodak u ovoj zemlji.
Rijeku i Novi Sad početkom veljače očekuje potpisivanje protokolarnog ugovora o bratimljenju. Novosadski gradonačelnik Igor Pavličić čest je gost u našem gradu a uvjeren sam da će i Riječani sve češće navraćati u ovaj divni grad na Dunavu.
Niti za jedan sukob nije kriva isključivo jedna strana. Niti jedna priča nema samo jednu istinu pa tako niti ova. Rođeni Novosađani i Vojvođani srame se zbog napada koji su se dogodili i apsolutno ih osuđuju. Oni su bili sjajni domaćini a činjenica da su napadi pomno isplanirani i da su među uhićenima pripadnici ekstremno desničarskih skupina dovoljno govore. Možda sam idealist i utopist ali mene prije svega zanima sport, ljudi i život. Mislim da mogu reći u ime cijele riječke skupine da smo bili sjajno primljeni i da nam ništa nije nedostajalo. Sve ovisi o tome kako tko shvaća i prihvaća sport.
U ponedjeljak ćete pročitati beogradsku priču jer se tamo ipak bije bitka za odličja, a do tada Vas molim ne osuđujte nešto što niste doživjeli. I sada i ovdje na pameti mi je ono naše riječko Krepat ma ne molat. Iskreno volio bi da nas i u petak bude što više na tribinama beogradske Arene, i da nasilnici ne pobijede sport i navijanje.
Podijeli na društvenim mrežama