Preda mnom
je na stolu povijesna monografija o američkoj Rafineriji Bradford, pogonu iz
1881. godine, što će reći manje-više vršnjaku riječkoga. Bradford je najdugovječnija
radno aktivna rafinerija u SAD-u, a njezin vlasnik pobrinuo se izdanje u povodu
dojmljive obljetnice njegova industrijskog pogona. Svojom dugovječnošću ne
suzdržava se javno pohvalititi ni njemačka rafinerija Salzbergen, najduže živući
svjetski preradbeni naftaški pogon, čiji je prvi trag zabilježen 1860. godine. Navodim
samo dva primjera, ima ih još, ali pametnom dovoljno. Oni to rade drukčije od
nas, poštujući sebe. Ili bolje rečeno, poštujući prethodnike koji su ih
izgradili, tragom logike koja kaže kako onaj tko ne poštuje svoje prethodnike, svoje
roditelje, ne poštuje ni sam sebe, pa ne može očekivati ni da će ga poštovati
okruženje. Pitanje samopoštovanja tu se pretače u pitanje samodostojanstva.
Ima li ta priča veze s
aktualnim poslovanjem tih pogona, s biznisom? Itekako. On je u mnogo čemu samo
izvedenica iz tih pojmova. Pitate li se zašto nam u Hrvatskoj u biznisu ne ide,
dio ključnih elemenata formule koja kroji odgovor upravo imate pred sobom.
Ako u
nas ima industrijskih objekata koji zahtijevaju da promijenimo odnos prema
samima sebi, onda je to Rafinerija nafte Rijeka. Podaci iz njene biografije nisu
ništa manje impresivni od onih zabilježenih u biografijama Bradforda,
Salzbergena i ostalih danas živih svjetskih povijesnih industrijskih zvijezda.
I poput njih je snažno obojena lokalnim povijesnim okolnostima, postajući
dijelom priče o gradu u kojemu djeluje.
Osnivanje riječkog pogona
Što je zabilježeno na brojnim
i gusto tipkanim stranicama njezina životopisa?
Zavirimo li tek u neke od
njih, dobro je najprije zaploviti ususret događajima kojima je Rafinerija
rođena. Ključni trenutak dogodio se 7. listopada 1882. u Budimpešti, gdje je
donesena odluka o izgradnji velikog pogona za preradu nafte u Rijeci. Odluka je
donesena u dvorani za zasjedanje Mađarske opće kreditne banke, na osnivačkoj
skupštini Dioničkog društva Rafinerija mineralnog ulja. Društvo je osnovano u
namjeri da se na tlu Austro-Ugarske Monarhije podignu rafinerije mineralnog
ulja (kako se u to doba nazivalo naftu) i izgrađuju srodni industrijski pogoni,
te upravlja poslovanjem tih objekata. Monarhija je uvozila gotove naftne
proizvode i htjela se uvoza osloboditi. Na sjednici je prihvaćen Statut Društva
koji je jednim od prvih članaka definirao da je među pojedinačnim ciljevima
„prije svega izgradnja rafinerije u Rijeci“. Trenutak osnivanja Rafinerije
mineralnog ulja d.d., odnosno prihvaćanja Statuta, s njim i odluke o izgradnji
Rafinerije nafte Rijeka, potom je učestalo tumačen kao trenutak osnivanja
riječkog pogona.
Završetak 1882. donijet
će za priču o riječkoj Rafineriji još nekoliko značajnih trenutaka. U studenom
je kupljeno zemljište na riječkom izvangradskom predjelu Ponsal (taj je naziv s
vremenom utopljen u toponim Mlaka) na kojem se planiralo izgraditi pogon. Teren
se nalazio u središtu tadašnje zapadne gradske industrijske zone. Gradskim
vlastima je u prosincu upućen zahtjev za dopuštenje izgradnje rafinerije,
usporedno nastaje idejni nacrt novog pogona, a istog mjeseca gradilište se
počelo pripremati za seriju miniranja kojim će se brežuljkasto područje toga
dijela Mlake pretvoriti u ravan teren za podizanje postrojenja. Dioničko društvo
nije gubilo vrijeme, pa je krenulo u potragu za stručnjakom koji bi u svoje
ruke preuzeo izgradnju tako značajna objekta, preuzimajući dužnost prvoga
tehničkog direktora riječke Rafinerije. Izbor je tijekom prosinca pao na
Milutina Barača, mladog hrvatskog stručnjaka zaposlenog u bečkoj Rafineriji
Gustava Wagenmanna.
Krenuvši u život pod
Baračevim vodstvom, Rafinerija nafte Rijeka dobit će u gradskoj gospodarskoj
povijesti mjesto industrijskog objekta po važnosti u samom vrhu, uz tako
kapitalne tvrtke poput Rafinerije šećera, Tvornice torpeda, Tvornice papira i
Brodogradilišta 3. maj, te ući u krug najznačajnijih industrijskih objekata na
tlu današnje Republike Hrvatske. Sada je gotovo jedino preživjelo veliko ime iz
vremena riječkog gospodarskog buma u 19. stoljeću.
Rafinerija je privlačila
pozornost suvremenika od samog početka svoga postojanja. U trenutku probnog
puštanja u rad prvih postrojenja na Mlaki, 13. rujna 1883. godine, Rafinerija
je najveći je pogon za preradu crnog zlata na
kontinentu. To je mogla zahvaliti tada golemoj preradbenoj sposobnosti,
riječ je o godišnjem kapacitetu od 60 tisuća tona nafte. Podignuta
kao jedina na Mediteranu, te kao deseti pogon te vrste u dijelu Monarhije pod
izravnom ili posrednom mađarskom vlašću, Rafinerija je tim kapacitetom bila
veća od kapaciteta svih ostalih devet pogona zajedno. S takvim preradbenim
mišićima i s tri stotine zaposlenih, Rafinerija je zapravo prvi europski pogon
za preradu nafte na industrijski način.
“Jezgra državnoga naftnog programa”
Rad je započela na tragu
prvorazrednih svjetskih uzora, ugrađujući iskustva dobivena radom
sjevernoameričkih i francuskih rafinerija. Na Mlaki se susrelo najbolje iz
naftne prerade što je u to doba postojalo u Starom i Novom svijetu. U njenom
proizvodnom asortimanu vodeće je mjesto pripadalo rasvjetnom petroleju, zbog
masovnog korištenja petrolejki glavnom naftnom proizvodu toga vremena. Iz
pogona se put kupaca otpremalo i ostale proizvode. Zahvaljujući Rafineriji,
današnja Hrvatska može se pohvaliti izvanrednim proizvodnim kuriozumom. Maziva
ulja, koja najčešće poistovjećujemo s pojmom automobila, u Rijeci su se
proizvodila u kontinuitetu od 1887. do 2012. godine. Za dobivanje adekvatna
uvida u važnost takve proizvodne tradicije, valja se prisjetiti kako govorimo o
vremenu u kojem automobil postoji tek kao tehnološki eksperiment, a na čiju
serijsku proizvodnju malo se tko usuđivao pomisliti. Riječko proizvodno i
primjensko iskustvo stjecano preko 120 godina je na svjetskom tržištu mazivih
ulja gotovo bez pandana. Zašto je 2012. ugašeno, od današnjih vlasnika nećete
dobiti suvisao odgovor.
Rafinerija je nakon Prvog
svjetskog rata jedan od ključnih razloga što su potaknuli Kraljevinu Italiju da
u svoj državni teritorij, pod svaku cijenu, usprkos protivljenju SAD-a, uključi
i grad Rijeku. Razlog tako rizičnu potezu talijanske strane krupan je: tadašnje
naftno tržište na Apeninima bilo je u rukama stranih kompanija, a da bi se otklonilo
energetsku, političku i vojnu ovisnost o čimbenicima na koje nije mogla
utjecati, fašistička Italija odlučila je izgraditi vlastitu naftnu industriju. Riječkoj
Rafineriji namijenila je ulogu začetnika nove državne industrijske grane, nazvaši
je „jezgrom državnoga naftnog programa“. Tragom te odluke, pogon na Mlaki postao
je 1926. prvi industrijski objekt novoosnovane državne kompanije AGIP.
Završivši poslije Drugog
svjetskog rata u granicama Jugoslavije, razorena pa obnovljena, Rafinerija
izrasta u njezin najvažniji naftaški pogon. Od 1964. godine djeluje u sastavu
novoosnovane hrvatske kompanije Ine, a od 1965. godine, kada je pustila u rad
pogon na Urinju, svoj će preradbeni kapacitet postupno podizati do osam milijun
tona. Devedesetih godina će odigrati važnu ulogu u stvaranju Republike
Hrvatske, bivajući jedini domaći opskrbljivač Hrvatske vojske i građanstva
naftnim derivatima za vrijeme Domovinskog rata.
Povijesno ime Rafinerije
nafte Rijeka danas nosi pogon na Urinju, dok je stari pogon na Mlaki donedavno
radio pod nazivom INA Maziva Rijeka. Njegova glavna postrojenja zaustavila su
rad 2008. godine, a 2012. zaustavljen je i rad punionice motornih ulja, što je
jedan od posljednjih činova kojim riječka Rafinerija piše biografske retke na
svojoj inicijalnoj lokaciji. Gašenjem postrojenja na Mlaki, kontinuitet
Rafinerije nije doveden u pitanje – urinjski pogon nastavlja pronositi
Rafinerijino ime i u 14. desetljeću njezina života.
Što povijesni podaci
poput tih znače iz današnje vizure? Kao odgovor na to pitanje ponudimo tek
dvije informacije, obje koje riječku Rafineriju smještaju u njemu primjeren,
međunarodni kontekst. Prvo, Rijeka nafte Rijeka rodno je mjesto naftnih
industrija triju europskih država: Hrvatske, Mađarske i Italije. Drugo,
Rafinerija nafte Rijeka je u novom mileniju jedan od najdugovječnijih svjetski
radno aktivnih pogona za preradu crnog zlata, protagonist iz prvih redova
svjetske industrijske revolucije što ju je donijela nafta.
Znače li ti podaci njenom
današnjem vlasniku išta? Ako je suditi prema aktualnoj šutnji o 135. obljetnici
svoje povijesne zvijezde, odgovor je – ne. Daleko je svijet…
Podijeli na društvenim mrežama