Obzirom da i sam pripadam branši prosvjetara
ova slika mije je veoma poznata i mogu se kladiti da su školski vjeroučitelji (koji su ovo gledali) ostali vrtjeti glavom, a svi ostali
po običaju podijeljeni u stavovima. U svakom slučaju dovoljan povod da o svemu
tome posvetimo nekoliko riječi…Ali ovoga puta nećemo se baviti debatama iz
školske zbornice, nego ćemo se ipak zadržati na onome što je u cijeloj priči
daleko važnije, stoga pažnju posvećujem onom dijelu teme koja bi mogla biti od
koristi svima koji rade u prosvjeti, a pogotovo onima koji se ozbiljno bave
kreiranjem strategije odgoja i obrazovanja…jer, slagali se mi ili ne, u tom
dijelu naših svakodnevnih briga svima nam već odavno zvoni, i ako se nešto
ozbiljno ne poduzme moglo bi nam polako i odzvoniti. Zato je uvijek dobro znati
kako to radi netko drugi…pogotovo ako nas u tom istom poslu taj netko daleko
nadmašuje.
U namjeri da ovaj tekst, nekada i
nekome, posluži kao uvod u neku širu stručnu raspravu, uvod u samo srce teme
započinjem jednom kratkom kronologijom gdje se usput ne ustručavam izraziti
neka svoja mišljenja koja su rezultat dugogodišnjeg profesionalnog bavljenja
ovom materijom. Sukladno tome, već na samom početku reći ću slijedeće:
Unatoč općem dojmu da se u cijelom
svijetu na polju obrazovanja ne događaju neke revolucionarne promjene, analitičari
novih kretanja u području prosvjete svakako zajednički bilježe tri veoma
značajna događaja koji će u dogledno vrijeme, sasvim je sigurno, iz temelja
promijeniti sustav klasičnog institucionalnog obrazovanja i označiti
prekretnicu u povijesti suvremenog školstva.
Prvi takav događaj, koji spominje
i dr. Ashley, iniciran je 1971. godine utemeljenjem škola i sveučilišta Maharishi Mahesh jogija u SAD-u, kada se
dešava revolucionarni preokret u pristupu školskoj nastavi, čime u konvencionalnom školskom sustavu Zapada
započinje era obrazovanja na razini razvoja svijesti. Primarna tehnika u
nastavno-metodičkoj praksi ovih škola je prakticiranje tzv. transcendentalne
meditacije. Unatoč mnogim kontroverzama koje prate ovu metodu možemo reći da su
rezultati mjereni pedagoškim kriterijima iznad-prosječni i to je upravo ono što
ovaj Maharishijev školski model čini sve
popularnijim.
Sličan pomak u istom smjeru, ali sa nešto drugačijom
pedagoškom filozofijom, bilježimo 1981. osnivanjem Sri Sathya Sai instituta
viših znanosti u Indiji na kojem se
uspostavlja sustav odgoja i obrazovanja na bazi svjesnosti o tzv. atmičkoj
prirodi čovjeka (za potrebe ovog teksta pojam atmičke prirode prevodimo kao –
duhovne prirode).
Dobri poznavaoci ovih prilika
sigurno će primijetiti da sam preskočio godinu 1968. i 1969. kada su osnovani
ženski i muški koledži u Anantapuru i Bangaloreu kao prethodnice spomenutog Instituta
iz 1981. Ali držim da je tek uspostavom istog kompletan sustav dobio konture
kojima će daleko prijeći granice Indije. No važnije od toga jeste činjenica da
su Sathya Sai škole i fakulteti postali
vodeće obrazovne institucije u zemlji. A o kakvom ugledu se radi najbolje
govori to da se gotovo već i sam status studenta na ovom sveučilištu smatra
prestižnom akademskom titulom. Upisati studij na Sathya Sai Institute of Higher Learning smatra se većom povlasticom
negoli upisati se na, u svijetu visoko rangirani, Indian Institute of Science, a dobiti status predavača na jednoj od
katedri mnogi profesori doživljavaju osobno kao vrhunac sveučilišne karijere.
Unatoč nekim blagim razlikama u
interpretaciji primjene praktičnih disciplina izvorne filozofije (obje se
pedagogije oslanjaju na filozofiju vedante), rezultati koje postižu učenici i
studenti ovih obrazovnih institucija, fundamentalnu znanstvenu podlogu
suvremene pedagogije primiču sve više spoznajama kvantne fizike o jedinstvenom
polju svijesti, čime se klasična
metodika odgoja i obrazovanja premješta polako na sasvim drugi kolosijek
od ovoga na kojem se kreče danas.
Pri tome je važno naglasiti da su
oba ova pristupa metodički u potpunosti sukladna svim načelima moderne
znanstvene pedagogije te da se veoma lako mogu
integrirati u postojeće nastavne programe.
Ovom prilikom bilo bi poprilično teško ukratko izložiti koncepciju
pedagoške doktrine u jednom i drugom modelu, stoga u pogledu osnovnog razumijevanja
ove teme radije u nastavku teksta donosim nekoliko izdvojenih navoda dr Ashleya iz njegovog jednosatnog
nastupa u spomenutoj televizijskoj emisiji,
te bivšeg prorektora Sathya Sai Instituta viših znanosti prof. dr. S.
Samptaha, čiji citat prepisujem iz vlastitih studentskih bilješki.
Dr Ashley Deans
“…Obrazovanje utemeljeno na
svijesti jest obrazovanje kojim se nastoji razviti unutrašnji genij svakog
učenika. Sada shvaćamo da je svako ljudsko biće potencijalni genij, no obrazovni
sustav ne uspije razviti taj genij…
…Najveća zabluda u obrazovanju jest da se današnje obrazovanje temelji
na činjenicama ili podacima da učitelji nastoje ugurati što više
podataka…
…Danas znamo da postoji izvor
sveukupnog znanja u svemiru. On se zove jedinstveno polje. Zadnjih 500 god. fizičari
postavljaju pitanje kakva je priroda svemira u kojem živimo. Na površini vide
beskonačnu raznolikost. Vi vidite svugdje beskonačnu raznolikost. No fizičari
su istražujući suptilnije razine materijalnog postojanja otkrili da sve sile i
čestice prirode postaju sve unificiranijima što je kulminiralo u teorijama o
potpunom jedinstvenom polju. Dakle,
jedno jedinstveno polje jest u interakciji samo sa sobom, vibrira samo u sebi,
stvara elektrone, protone, atome, molekule ljudska bića, čaše vode, zvijezde,
galaktike. Sve u svemiru izraz je tog
jednog jedinog jedinstvenog polja. To jedinstveno polje izvor je naše DNA,
izvor je naše fiziologije. No po definiciji ono je izvorište svega, dakle mora
biti i izvor naše svijesti…
…Kad imate doživljaj jedinstvenog
polja, poznajete izvor sveukupnog znanja cijelog svemira. Tada je učenik
ispunjen, onda osjeća: da ja jesam
to polje sveukupnog znanja i mogu ga izraziti u fizici, matematici i
sociologiji. Dakle to učenicima donosi ispunjenje i uklanja onaj temeljni stres
nepoznavanja svega, a život počinje sa željom da sve spoznaju. Istodobno,
dakako, eliminiraju stres fiziologije koji se već akumulirao. Dakle dobivaju na
obje strane. Eliminiraju stres i pritisak, također usavršavaju fiziologiju i
razvijaju viša stanja svijesti…
…Danas ništa u obrazovanom
sustavu ne nudi razvijanje cijeloga mozga. No ako fragmentirano znanje
rezultira fragmentiranim razvojem, može li to značiti da doživljaj jedinstvenog
polja sveukupnog znanja unutar čovjeka rezultira sveukupnim razvojem? Upravo su
to otkrili neurofiziolozi. Doživljaj transcendencije, doživljaj čiste svijesti,
jedinstvenog polja unutar sebe, razvija cijeli mozak. Takvim pristupom u
obrazovanju mozak postaje integriraniji, memorija se poboljšava, hipotalamus se
više stimulira, kreativnost se povećava, pamćenje se poboljšava. Znači, kad
moraju usvojiti neko znanje, naučiti neke činjenice, mozak im bolje i
učinkovitije funkcionira…
…Ako maturirate sa razvijenim
mozgom onda se možete prilagoditi svakoj promjeni situacije i brzo naučiti
činjenice. To što bi obrazovanje trebalo činiti je – razvijati
viša stanja svijesti, koja možemo definirati kao razvoj sveukupnog kreativnog
potencijala mozga. Za sve, pa i ekonomiju, trebaju samo građani koji mogu
doživjeti izvor sve kreativnosti. Fizika je znanost o materijalnom postojanju,
a znanost i tehnologija svijesti je znanost o subjektivnom postojanju. U
temelju stvari objektivno i subjektivno postojanje ujedinjuje se u jedinstvenom
polju…
…Velika tragedija obrazovanja
prošlih nekoliko tisuća god bila je u tome što ne uspijeva razviti cijeli mozak
pa dobijete ljudska bića koja se ponašaju kao životinje. Umjesto da se ponašaju
onako kako bi se ljudi trebali ponašati, dobijete ljude koji su neljudski kad
im obrazovanje ne razvije cijeli mozak. To iskustvo polja sveukupnog znanja unutar
sebe, razvija sveukupnost moždanih funkcija. Istodobno tijelo doživljava duboko
stanje odmora i opuštanja, a to omogućuje tijelu da razriješi duboko
ukorijenjen stres i iscrpljenost koji se ne oslobađaju za vrijeme sna…
Prof. dr. S. Sampath
(bilješke na temu integracije znanosti i duhovnosti u modelu
Sathya Sai pedagogije)
…Postoje dvije sile
koje nam mogu pomoći u hrvanju s krizom. Jedna je međusobno približavanje
fizičkih znanosti i filozofskih tradicija u sferu “nove fizike”.
Postajnštajnska fizika i mehanički kvantum sadrže koncept koji pobliže sliči
onima nađenim u velikim mističnim tradicijama koje su preživjele u nekoj mjeri
u svim civilizacijama kroz stoljeća. Izgleda da poslije isteka nekoliko vjekova
pravimo puni krug s mističnim i znanstvenim pogledima koji se stapaju u novu,
bogatiju sintezu. Drugi faktor je razvoj ljudske svijesti. Često se razmišlja o
tome kao danoj konstanti, vrsti nepokretnog ekrana na kome se projicira vizija stvarnosti. Ovo je bio
predmet eksperimenata i proučavanja na istoku milenijima, posebno u tradiciji
joge…
…Potreba za globalnom sviješću treba
izvirati iz individualnog dosega unutrašnje svijesti. U našem vlastitom životu
moramo ići do ostvarenja Istine u srži našeg bića – više svijesti koja je
naslijeđeno pravo svakog ljudskog bića. U konačnoj analizi, na iskušenju je
naše individualno sebstvo, jer otrov oko nas može biti sadržan i transformiran
u novu svijest. “Znanje uklanja strah”, važna je izreka prema modernoj
znanstvenoj misli kao i prema drevnoj indijskoj kulturi. Potpuno odsustvo
straha može se postići jedino slijeđenjem Istine u dvije sfere: čovjekovom
vanjskom okruženju i čovjekovom unutrašnjem okruženju. Prvo pristaje uz domenu
fizičke ili pozitivističke znanosti, a drugi u znanosti religije ili duhovnosti.
Nema sukoba između ovih znanosti.
Cjelokupna
filozofija se temelji na sintezi vanjskog i unutrašnjeg
Ova objedinjujuća vizija je blistava poruka iz Upanišada.
Religija ima dvije dimenzije: etničku i duhovnu. Prva je
ona što se podrazumijeva kad govorimo o hinduizmu, kršćanstvu, islamu,
judaizmu, budizmu itd. Rađamo se u etničkoj religiji i nemamo što reći o toj
stvari. Ali religija postaje znanost našim izborom kad ga tražimo. Sir Artur Eddington, veliki matematičar,
ističe ovo: ”Nećete razumjeti istinski duh ni znanosti, ni religije ako
traganje nije na prvom mjestu.” Sinteza načela znanosti s konceptualnim
razumijevanjem i praksom duhovnog života ima moć da nam olakša prolaz prema
svijetu čvrstog, manje izjedanog brigom i sretnijeg poretka za čovječanstvo, na temelju univerzalnog mira i ljubavi. Ovo je uporna potraga koja
će se nastaviti vjekovima. Njena promjenjivost nas izaziva da težimo za višim nivoom svijesti…”
ZAKLJUČAK
Dinamika kojom napreduje znanost
ostavlja za sobom mnoga otvorena pitanja u pogledu implementacije novih
spoznaja u nastavne programe. Za kreatore odgojno obrazovne strategije,
integracija novih znanja u nastavnu teoriju i praksu postaje veliki izazov. Stvar
je previše komplicirana i previše ozbiljna da bi se ovaj problem mogao
rješavati izvan same struke (kao što to često zna biti u slučaju pojedinih
predmeta) pogotovo kada se nalazimo u okolnostima kada se nameće prijeka
potreba za korjenitim promjenama u sustavu koji očito ne daje očekivane
rezultate.
Primjeri koje smo spomenuli,
prema mojem osobnom mišljenju sigurno u ovom trenutku nisu rješenja koja bi se
mogla primijeniti u hrvatskim školama, ali razlog tome nisu tehnički uvjeti,
nego činjenica da niti javnost, niti politika, niti struka ne raspolažu sa
dovoljnom količinom relevantnih informacija koje su osnovni preduvjet za
početak bilo kakve rasprave o primjeni ovih modela
u Hrvatskoj. Za razliku od ostatka svijeta gdje se oba spomenuta primjera već naveliko koriste u mnogim državama,
struka u Hrvatskoj o svemu tome još uvijek ne zna gotovo ništa, a i ono malo
što se zna nije dovoljno za pokretanje bilo
kakvog eksperimentalnog projekta.
Šteta, jer sa samo malo više
znanja o svemu mogli bi profitirati i učenici, i studenti, i roditelji, i
nastavnici.
Podijeli na društvenim mrežama