Postoji milijuni priručnika koji dijele savjete o tome gdje
putovati, što nositi sa sobom, koja je zemlja popularna za luksuzni odmor itd.
Takvi savjeti najčešće ne pomognu kod pitanja bitnih za putovanja jer svako
putovanje je jedinstveno i svaka zemlja, bila bogata ili siromašna ima svoju
lijepu stranu priče koju vrijedi poslušati. Lažni stereotipi znaju pokvariti
doživljaj putovanja iako svako putovanje ima svoje čari i za putnika pridonosi
novim životnim iskustvom koji na neki način i izgrađuje osobu. Nema te zemlje na svijetu iz koje se ne može
izvući sreća, dragocjeno poznanstvo ili lijep krajolik, bilo da je riječ o
toplim, suhim pustinjskim mjestima sa niskim životnim standardom ili mjestima
bogatim povijesno kulturnom baštinom i visokim životnim standardom. Predodžba
da u mjestima u kojem obitavaju bogatiji ljudi vlada sreća, mir i zadovoljstvo jednako je lažna kao i ona da u siromašnim krajevima hodaju tužna lica i ljudi
nesretnih sudbina.
Dvije priče s kojima ću vam opisati doživljaje sreće u
siromašnom kraju i doživljaje tuge u bogatom gradu tiču se moja dva putovanja
od prije nekoliko godina.
Prva priča vodi nas u srce Balkana, u zemlju okruženu s
Grčkom, Albanijom, Srbijom, Crnom Gorom
te Bugarskom, kroz nepregledne šume, planine i uglavnom neobrađene
poljoprivredne površine i staje točno na tromeđu Albanije, Grčke i Makedonije u
mali gradić smješten na sjeveroistočnoj obali istoimenog jezera Ohrid. Grad je svoje mjesto pod suncem
pronašao na hridini podno koje se proteže naizgled beskonačno Ohridsko
jezero, takav položaj grada je zaslužan
za svoje ime Ohrid (o hrid). Gradić Ohrid
je od 1980. godine na popisu UNESCO-ve svjetske baštine, a svojim
mediteranskim izgledom podsjeća na dalmatinske otoke. Duž jezera prostiru se
uređene pješčane plaže i barovi ispred kojih se prostiru bijele ležaljke te
pridonose ugođaju kao da se nalazite na nekoj plaži na Havajima. Osim prirodnih ljepota, Ohrid krasi i kulturna
baština, pa smo tako posjetili tvrđavu na kojoj se nalazi manastir sv. Jovana a
koja se svojom veličinom graciozno izdvaja iznad grada, i doprinosi njegovoj
ljepoti.
Ono što je zaokružilo cijelu ovu priču jest mentalitet
Makedonaca s kojim smo se upoznali u dva tjedna makedonskog života. Prva
reakcija Makedonaca kad čuju da dolazimo iz Hrvatske odnosi se na priču iz
Jugoslavije i Tita, a odmah zatim nas nazivaju braćom i sestrama i na kraju se
sve lijepo zaokruži grljenjima i čašicom alkohola. Smijeha i sreće ne
nedostaje, nisu najbogatiji narod na svijetu i imaju malo, ali to malo će
svakako podijeliti s drugima. Dovoljno je da otiđete na neki od uličnih
štandova i kupite primjerice ”kaškaval” odnosno hamburger sa tzv. šarskom pljeskavicom (pljeskavica sa sirom) i
povrćem, najprije se iznenadite kad vam trgovac ponudi da sami složite
hamburger i stavite unutra sadržaj po vlastitoj želji i u neograničenim
količinama, a odmah zatim vas još više iznenadi kad trgovac za cijenu kaže: ma
koliko daš. Dakle nema cijene, sve se računa ”od oka”. Dosta sam putovala,
ali gostoprimstvo koje sam osjetila u Makedoniji je neusporedivo s primjerice
nekim zemljama koje sam posjetila u zapadnom djelu Europe.
Možda je besmisleno
uspoređivati zemlje, jer kako sam na početku rekla, svaka zemlja nosi svoje
blago, a opet, želim istaknuti koliko je bitno uništiti stereotip u
sjajnim, sretnim, bogatim zemljama
zapada koje su puno popularnije od onih drugih, manje sretnih zemalja koje se
na prvi pogled čine nezanimljive, i neatraktivne turistima. Upravo zato ću Vam
prenijeti priču iz potpuno drugačije zemlje, globalno popularne zemlje koja je
po većini turističkih agencija jedna od najpoželjnijih turističkih odredišta
današnjice , iz grada čije ime odzvanja – glamur i blještavilo. Francuska.
Pariz. Bilo je to prije nekoliko godina kad se nekolicina mojih kolega novinara
i ja s njima, uputila u Pariz na gostovanje poznatom francuskom sveučilištu
Surbonne. O Parizu se mnogo zna, i bilo koji avanturist putnik koji drži do
svog ugleda, zasigurno nije zaobišao Pariz na svojim putovanjima
Iz Pariza ću zauvijek pamtiti noćni ugođaj Eiffelovog tornja
i glamur poznate pariške ulice Champs
Elysee, raskoš čuvene crkve Notre Damme i bogatog dvorca Louisa XIV –
Versaille te jedinstvenost i originalnost svjetski poznatog muzeja suvremene
umjetnosti – Pompidou. Zasigurno neću zaboraviti lijepi osjećaj dok sam stajala
ispod ogromnog Eiffelovog tornja, tad sam bila sigurna da sam došla u Pariz :-). No osim tog lijepog
osjećaja ispod Eifflovog tornja, doživjela sam i onu manje lijepu stranu
Pariza. Osim bogate ulice Champs Elysee prepune poznatih trgovina svjetskih
modnih marki, postoji i ulica puna stranih migranata koji su svoju nesretnu
priču iz svoje zemlje preselili na prljavu ulicu pariškog predgrađa u kojoj
gori tek svaka druga ulična svjetiljka, a smeće i smrad ”ukrašavaju” svakih
nekoliko metara. Mnogobrojne obitelji s djecom susretala sam u šatorima po
parkovima i u širem centru grada. Susretala sam i prosjake koji su topli dom
zamijenili sa hladnom podzemnom željeznicom a dok spavaju, štakori skaču po
njima i jedu ostatke njihove hrane. 
Sve ih vežu oči pune tuge, iscrpljenosti i
odustajanja. Pokušala sam i prići jednom od njih i popričati, ali samo sam
naišla na neprijateljski stav pa sam brzo odustala. U principu, nepristojan i
neprijateljski stav sam naišla kod većine Francuza, nije im bilo drago kad bi
ih kao turisti pitali gdje se što nalazi. Čak sam se potrudila naučiti nekoliko
francuskih riječi kako bi barem za početak zaokupila njihovu pažnju, jer
naravno, kad sam pitala nešto na engleskom, odgovor bi uglavnom bio da ne znaju
engleski. Drago mi je što sam upoznala Pariz,prvenstveno mi je drago radi toga
što sam upoznala Pariz u njegovom pravom svijetlu, tužnu stranu grada i onu
malo zabavniju na koju je uglavnom utjecaj kulturni značaj grada.
Nakon ove dvije priče mogu samo zaključiti kako svijet nije
onakav kakav nam predstavljaju mediji. Putovanje je iskustvo koje nas uči više
nego bilo koje knjige i koje nam otkriva pravu istinu o svijetu, tko bi rekao
da će me Makedonija, odnosno Ohrid
svojim prirodnim ljepotama i gostoljubivim ljudima toliko oduševiti a
Pariz zbog tužnih, siromašnih doseljenika
te neprijateljski raspoloženih Francuza razočarati. Pravo je vrijeme da se sjetim poznate misli
Antuna Gustava Matoša ”Ljudi su krajevi, krajevi su ljudi.” Nadam se da će u
ovo vrijeme turističke sezone naši domaćini u Hrvatskoj biti divni prema
gostima kako su bili naši gostoljubivi Makedonci prema nama.
Podijeli na društvenim mrežama