Od šetnje uz Rječinu do zdravog ručka

Prijateljima iz Zagreba koji su mi došli u posjet ni na kraj
pameti nije bilo da će dan provesti berući bilje šetnjom uz Rječinu. U veselom
društvu uputio sam se prema mostu na Pašcu odakle kreće šetnica uz Rječinu.

Put vodi pul jazi,
kako bi rekli domaći, ili pored bazena, kako ih ja zovem. Rječina je  poslije nekoliko dana kiše prilično nabujala
i stvara ugodan zvuk koji se odlično uklapa uz pjev ptica koje neumorno i veselo
cvrkuću. Vegetacija je svakim danom sve bujnija i zelenija, a male slatke žute
glavice jaglaca, vjesnika proljeća, sad već hrabro pokazuju svoju raskoš i
ljepotu. Naša ekipa je znatiželjno istražila teren u potrazi za preslicom i srijemušem
(medvjeđim lukom) koji je nezaobilazna proljetna delicija.

Čim smo ušli u šumu osjetili smo miris luka koji nas je
vodio bliže cilju. Taj intenzivni miris vjerojatno privlači i medvjede koji se nakon
zimskog sna goste upravo ovom biljkom i tako organizam čiste organizam od
toksina nakupljenih tijekom zime. Odjednom, ispred nas  se prostro zeleni tepih od mladih i sočnih listova.
Uskoro su marljive ruke pažljivo skupljale mlade, svileno mekane listove
srijemuša.  Pri berbi srijemuša treba
biti vrlo oprezan. Upozoravam društvo na bitne razlike između srijemuša i sličnih
otrovnih vrsta. Srijemuš intenzivno miriše na luk, a kad prilikom branja, zbog
izloženosti jednom te istom mirisu, naše osjetilo njuha izgubi moć
razlikovanja, tada ga se i po dodiru može razlikovati od otrovnih biljaka koje
su mu nalik – mrazovca, đurđice, čemerike i vrlo mladog kozlaca. Svi su oni kožastiji
ili tvrđi od srijemuša koji je pak pri dodiru mekan i nježan, a osim toga ove
se biljke razlikuju i po izgledu.  Iako
ga ima toliko da ga možemo brati danima, uzeli smo onoliko koliko nam je
potrebno za spremanje obroka i produžili šetnjom.

Često čujem komentare kako ćemo berbom bilja uništiti
prirodu, ali iz iskustva znam da svi koji beru bilje za svoje potrebe, uvijek
vode računa o zaštiti prirode. Nikad nećete vidjeti takvu osobu da uništava okoliš
ili da iza sebe ostavlja smeće. Bitno je napomenuti da je princip branja samoniklog
bilja onakav kako to čine prirodni stanovnici šuma – ptice. Malo na jednom,
malo na drugom mjestu, a sve kako ne bi uništili ili ugrozili stanište. Pri
berbi ne bi trebalo vaditi korijenje, osim ako se ne radi o nekom ljekovitom i
ciljanom korijenu ali i tada uz uvjet da nije riječ o zaštićenoj biljci.  Priroda nam milostivo daje svoje blagodati, a
mi joj uzvraćamo time što je štitimo, pazimo i ne zagađujemo je.

U dobrom društvu, a pogotovo u prirodi, vrijeme prolazi brže,
pa smo u jednom trenu skužili da smo već u šetnji proveli tri sata zbog čega smo
ogladnjeli. Pružili smo korak i došli do preslice, biljke za koju se kaže da
potječe iz doba dinosaura. Pažnju su nam privukle mlade fertilne stabljike koje
uspravno izbijaju iz zemlje te kao vojnici drže liniju poredani jedan do drugog
u zgusnutoj kružnoj formaciji. Preslicu obično nalazimo uz rijeke i potoke jer voli
vlažna tla. Od nekoliko vrsta koje rastu kod nas, jedina ne toksična preslica je
mala ili poljska preslica (Equisetum arvense). Vrlo je ukusna, a uz to pomaže
obnovi vezivnog tkiva, oporavku kostiju i hrskavice te kod tegoba urinarnog
trakta. Pored nje, za jelo mogu služiti i fertilne stabljike velike preslice
koje pak imaju jedan enzim koji na sebe veže vitamine B kompleksa pa u većim
količinama može i naškoditi. No isti taj enzim je termolabilan pa se  kuhanjem odstranjuje. S druge strane i velika
preslica posjeduje slična svojstva kao i sestra joj poljska preslica. Osobno,
već skoro 20 godina jedem i jednu i drugu, uz malo mašte i kreativnosti postaju
prava proljetna delicija.

Sad već prilično ogladnjeli i pomalo umorni, ali zadovoljni
berbom, napustili smo šumu  i zaputili se
kući s urodom, baš kao što su to u davna vremena činila plemena sakupljača
bilja.

Kad se male ruke slože, sve se može, sve je brže. Priprema
našeg kasnog ručka trajala je nešto manje od jednog sata. Preslicu je trebalo
oguliti od vretenastih rukavaca koji se nalaze uzduž stabljike i odstraniti čahuraste
spore za razmnožavanje. Dok se dio ekipe zabavljao s preslicom, zakuhao sam
palentu krumpiricu. Tri krumpira srednje veličine stavio sam u vodu. Kad je
krumpir bio pri kraju, zgnječio sam ga, dodao palentu i kuhao je 40 minuta.
Naši stari kažu da se u dvije stvari ne može pretjerati; “Boga premolit’ i
palentu prekuhati”. :-). Pred kraj sam dodao brzinski na suho preprženi
sezam i ostavio da se hladi.

Za vrijeme kuhanja palente, stavili smo vodu da zavri i
potom dodali nasjeckanu preslicu neka se prokuha tri do četiri minute. Dok
preslica kuha, ugrijemo malo maslinovog ulja na tavi ili u woku te dodamo
aromatične začine; majčinu dušicu i ružmarin. Ako ih nemate, može i bez njih. Prokuhanu
preslicu procijedimo i dodamo u tavu ili wok, 
kratko podinstamo, dodamo sol i po želji malo peršina ili pak neke druge
samonikle biljke koje mogu poslužiti kao zamjena za peršin. U ovom slučaju
koristili smo proraslu lesandru, o kojoj ću više reći nekom drugom
prilikom. 

Srijemuš nasjeckamo na sitno i također kratko podinstamo na
malo maslinova ulja kako bi se svojim mirisom i okusom bolje prožeo, i potom ga
dodamo palenti. Možemo se i igrati pa skuhanu palentu rezati na kockice ili
žlicom vaditi kao kuglice. Serviramo toplo, zahvalimo Bogu, Svemiru, Životu,
biljkama i uposlimo svoje zube i okusne pupoljke. Prekrasno provedeno vrijeme u
prirodi zaokruženo je ukusnom, a opet laganom večerom.