Odgojne smjernice: Pohvala ili nagrada?

“Ali
to je stara dijagnoza koju svi već znamo. Hajdemo ponuditi neka rješenja!” –
reče mi jednom prilikom kolegica Sandra Pocrnić Mlakar.  Naravno, Sandra, sa tom namjerom smo upravo i
krenuli.

Na
svu sreću ne trebamo ih tražiti u politici nego u pedagogiji. Ponuda je
raznolika i sve što ima dijeli se besplatno. Pa, idemo vidjet što ima u izlogu?

Školske
definicije samog pojma pedagogije mijenjaju se ovisno o autoru udžbenika. One
mogu biti štrebersko-teorijske ili spoznajno-praktične.  Moja slobodna spoznajno-praktična definicija
glasi: Pedagogija je osjećaj za suptilne detalje u odgojnom postupku, koja se
manifestira kao taktička zrelost odrasle osobe naspram odabira ispravnog
metodičkog odgovora na svaki situacijski scenarij reakcije djeteta.

Da
je ovo jedna sasvim osobna definicija, primjetno je već po tome što je opisana
sportskim rječnikom, u čemu je lako prepoznati odgojno područje unutar kojeg
sam crpio vlastita spoznajna iskustva. Radi se prvenstveno o nastavno-sportskim igraonicama, kao
metodičkoj formi pedagoškog treninga. U ovakvom vidu odgojnog programa,
gdje se bavimo djecom od šest do deset godina, jedno od najčešćih metodičkih
pogrešaka javlja se na pitanju: Pohvala
ili nagrada? Ali, naravno, ne griješi se samo u sportu i školi.

Učestalost
ove pogreške pogotovo je izražena u tzv. kućnom odgoju, gdje roditelji u
najboljoj namjeri često učine krivi izbor. Obzirom da je riječ o postupku s
ograničenim vremenskim trajanjem metodičke učinkovitosti, a trajnim odgojnim
posljedicama po život, ovo pitanje držim veoma važnim da se razjasni na
vrijeme.

Pripremajući
sa za ovu temu, krenuo sam u potragu za nekim praktičnim odgovorima, kojima bih
nadopunio neka vlastita razmišljanja, pri čemu sam naišao na jedan veoma
zanimljiv članak koji mi je poremetio cijelu koncepciju. Toliko je dobar da je
svaki moj daljnji osobni doprinos u iznošenju vlastitog mišljena potpuno
suvišan. Riječ je o članku Adama Granta, izvrsnog profesora menadžmenta i
psihologije na Univerzitetu Pensilvanija i autora knjige “Davanje i uzimanje:
Zašto nas pomaganje drugima čini uspješnim”.  Tekst je
objavljen u New
York Timesu i nedavno preveden na srpskom
portalu Detinjarije,
a ja si ovom prilikom jedino dajem slobodu izdvojiti nekoliko pasusa.

Kako
odgojiti moralno dijete?

Do druge godine, djeca
postaju kadra da iskuse osjećanje moralnosti  i da razlikuju dobro od
lošeg. Kako bi se potaknulo dobro ponašanje, istraživanja pokazuju, pohvale su djelotvornije od nagrada.
Dok pohvala šalje poruku da je velikodušnost dobra sama po sebi, nagrađivanje
može dovesti do toga da se dijete ponaša dobro samo radi nagrade. Ali, na koji način treba pohvaliti dijete
kada pokaže prve znake dobrote?

Mnogi roditelji vjeruju
da je važno pohvaliti ponašanje, a ne dijete, jer će u tom slučaju usvojiti
ispravno ponašanje. Čak znam jedan par koji je toliko vodio računa o ovome da
je govorio “To je baš bilo velikodušno” umjesto “Baš si velikodušna osoba.”

Ali, da li je ovo
dobar pristup? U dobro smišljenom eksperimentu, znanstvenici Džon I. Grjuzek i
Erika Redler probali su istražiti što se dešava kada hvalimo velikodušno
ponašanje umjesto velikodušnog karaktera. Pošto su sedmogodišnjaci i osmogodišnjaci
osvojili klikere i poklonili ih siromašnoj djeci, istraživači su polovinu djece
hvalili tako što su im rekli “Baš lijepo što si dao neke od svojih klikera toj
siromašnoj djeci. Da, to je baš bilo velikodušno.” Ostaloj djeci je pohvaljen
karakter: “Izgleda da si ti osoba koja voli pomagati  drugima kad god može. Da, ti si baš dobra i
velikodušna osoba.”

Nakon nekoliko nedjelja,
kada su se našla u prilici da daju i dijele, djeca kojoj je pohvaljen karakter
bila su velikodušnija od djece kojoj je hvaljeno ponašanje. Kada je hvaljen
njihov karakter, djeca su dobrotu doživjela kao dio svog identiteta. Osvrćući
se na svoje ponašanje, djeca su učila o tome tko su i kakva su: Ja sam
velikodušna osoba.

Ovo je u skladu i sa
novim istraživanjem koje je proveo psiholog Kristofer Dž. Brajen i koje
pokazuje da, kada je moralno ponašanje u pitanju, imenice djeluju bolje nego
glagoli. Kada treba djecu uzrasta od 3 do 6 godina uvjeriti da vam pomognu, imat
ćete 22-29% više uspjeha ako ih potaknete da “budu pomagači” nego ako ih pitate
“da vam pomognu”. Kada su djecu umjesto “molim vas nemojte varati” zamolili da
“ne budu varalice”, varanje je smanjeno za pola. Kada naši postupci postanu
odraz našeg karaktera, skloniji smo moralnosti i velikodušnosti. Vremenom, to
postaje sastavni dio nas.

Pohvala postaje
posebno utjecajna u kritičnim periodima u kojima djeca razvijaju snažan osjećaj
identiteta. Kada su Grjuzek i Redler hvalili karakter petogodišnjaka, dobri
rezultati nisu imali trajan utjecaj – izgleda da su bili suviše mali da bi
usvojili moralnost kao dio svoje ličnosti. U slučaju desetogodišnjaka, razlika
između hvaljenja karaktera i hvaljenja postupaka je iščezla – obje taktike su
bile uspješne. Vezivanje velikodušnosti za karakter najuspješnije se ostvaruje
oko osme godine, kada djeca počinju kristalizirati osjećaj identiteta.

Hvaljenje dobrog
ponašanja samo je pola posla. I naše reakcije na loše ponašanje imaju posljedice.
Kada djeca učine nešto loše, obično osjećaju dvije stvari – stid ili krivicu. Usprkos uobičajenom vjerovanju
da su ove dvije emocije međusobno zamjenjive, istraživanje psihologa Džun Prajs
Tengni otkrilo je da imaju veoma drugačije uzroke i posljedice.

Kada se stidimo, mi
mislimo da smo loša osoba, dok je krivica osjećanje da ste uradili lošu stvar.
Stid predstavlja negativan sud o osobnoj suštini, što je vrlo loše – on čini da
se djeca osjećaju malom i bezvrijednom. Djeca koja se stide ili postaju
agresivna, ili pokušavaju da pobjegnu od problema. Suprotno tome, osjećaj
krivice podrazumijeva negativan sud o samom postupku, i možemo ga se osloboditi
dobrim ponašanjem. Kada se djeca osjećaju krivom, osjećaju kajanje i žaljenje,
suosjećaju sa osobom kojoj su naudila i pokušavaju ispraviti stvar.

Ukoliko želimo da
naša djeca brinu o drugima, moramo ih naučiti da, kada nisu dobra, osjećaju krivicu
umjesto stida.” (cijeli članak možete pročitati OVDJE.)

Daljnji komentar nije potreban.