Prema mojoj vlastitoj procjeni jedne racionalne odgojno
obrazovne strategije, primarni cilj nastavnog programa osnove škole trebalo bi
svesti na realizaciju samo jedne osnovne
zadaće: provesti DIJETE kroz razna odgojno obrazovna područja kako bi
ono prvenstveno upoznalo SEBE: otkrilo svoje talente, spoznalo svoje
mogućnosti, razvilo interese…U tom kontekstu ocjena je suvišna i
kontraproduktivna. Ostati u svojoj petnaestoj godini sa slikom o sebi koju daje
prosjek završnih ocjena osam razreda osnovne škole, možda je ugodan osjećaj za
odlikaše, ali za jedan veliki broj djece znači pomiriti se sa osobnim životnim porazom
na samom početku života. Ima li to smisla?
Pedagogija – ne ona štreberska, nego prava osviještena
znanost – je, prije svega, jedna veoma suptilna primijenjena
psihologija koja ima zadatak da putem metodičke prakse otvori dijete prema vlastitoj
osobnosti, prije nego ga istim metodama počne otvarati prema svijetu (o kojemu,
usput rečeno, punimo glave raznim besmislicama). Drugim riječima – da
parafraziram legendarnog Juga Grizelja – na kraju osmog razreda važnije je saznati tko
sam, nego znati odgovor na pitanje
koliko u Zambiji ima ovaca.
Kreativnost je prirodna posljedica urođenog talenta, ispred kojega
treba ukloniti strah od pogreške. Sjećam se dobro jednog savršenog primjera
koji često spominjem u stručnim debatama na temu sportske efikasnosti. Slavni
košarkaš Zoran Slavnić za vrijeme jedne utakmice koju je vodio kao trener, u
trenutku kada njegova momčad gubi saziva minutu odmora. Kamere i mikrofoni
snimaju njegov razgovor sa igračima, očekuje se taktička uputa. Ali umjesto
toga, genijalni Moka im kaže slijedeće: “Čemu
strah!? Igrajte se košarke! Usudite se pogriješiti!”
Isto pravilo moglo bi se primijeniti i u razredu, ali ocjena
je prepreka koja inhibira svako nastojanje djeteta da se izrazi potpuno
slobodno. Dokle god postoji svjesnost da se svaki njegov rezultat vrednuje, strah
je neizbježan. Užitak
u igri jedini je primjereni stimulans potpunog
razvoja sveukupnog psihofizičkog potencijala svakog učenika, i dokle god se “igramo”
škole odgojno obrazovna struktura nastavnog sadržaja izvlači iz njega puni kapacitet.
U suprotnom, PUNO PRIJE VREMENA, stvaramo odlikaše i popravkaše – tu besmislenu i totalno neprirodnu podjelu
djece na “dobre i loše” koja više odaje statističku sliku razine pedagoške opstrukcije
dotične škole nego školskog uspjeha samih učenika.
Vremena da stanu pred ocjenjivački sud nastavnika ima na
pretek. Srednja škola u tom pogledu ima logike, i sasvim je dovoljan period da
se njihova kompetencija u rangu budućih zanimanja vrednuje ocjenom. Ali osnovce treba pustiti
da odrastaju sa prirodom djeteta i, prije nego odaberu svoju životni put,
shvate kako u sebi posjeduju sve one vrijednosti koje im daju sigurnost i
samopouzdanje da u životu mogu postići sve ono što žele. Ispratiti učenika iz osnove
škole sa opisnom svjedodžbom talentiranog umjetnika, muzičara, sportaša,
matematičara…. je daleko vrednije nego ga opisati predmetnim ocjenama od jedan
do pet.
Ako već nismo u stanju promijeniti taj okoštali obrazovni sustav,
dajmo barem priliku alternativnim školama
koje već godinama, sasvim neopravdano, žive kao podstanari hrvatskog školstva.
Podijeli na društvenim mrežama