undefined

Fakultetske obaveze i njihova količina gotovo uvijek izazovu polemike i diskusije među studentima. Tako će npr. studenti medicine i prava uvijek rado napomenuti količinu svojih obaveza i ogromne knjižurine koje moraju proučiti i naučiti za svoje ispite, te će direktno ili indirektno dati do znanja studentima drugih fakulteta da su njihove obaveze ‘mala beba’. U takvim će trenucima, blago rečeno, studentima filozofskog fakulteta  izletjeti para na uši i nabit će onima prije spomenutima ‘na nos’ činjenicu da 5-6 seminara po semestru, nekoliko usmenih izlaganja, bezbroj lektira i kolokviji nisu baš malo obaveza kao što to oni misle. I tako u krug; svi zanovjetaju i kukaju kako nemaju vremena od silnih fakultetskih obaveza.

U ovom tekstu zaista ne želim raspravljati tko ima više, a tko manje obaveza, jer smatram da je to smiješno. Obaveze se razlikuju od fakulteta do fakulteta i nemoguće ih je uspoređivati. No jedno je sigurno: na istim fakultetima iste obaveze oduzimaju različitu količinu vremena različitim studentima. Dok jedni ne spavaju i samo sjede za knjigom, drugi (osim što normalno spavaju) imaju i ‘život’ kraj fakulteta.

Kako je to moguće? Kao što sam već prije spomenula, sve ovisi od osobe do osobe. Zadovoljstvo i sreća zaista se skrivaju u zaposlenosti i vremenu utrošenom na naše izvanfakultetske obaveze, no mnogi studenti nemaju hrabrosti kraj fakulteta baviti se sa još nečime. Većina misli da će nam te aktivnosti ‘pojesti’ dragocjeno vrijeme koje smo mogli utrošiti na učenje. No to je zapravo daleko od istine. Jeste li se ikada zapitali koliko vremena potrošite na surfanje internetom ili koliko vremena ostajete sjediti pred televizorom? Kada smo kod izgubljenog vremena, baš to vrijeme pred TV-om ili na netu je uzalud izgubljeno. Vrijeme potrošeno na sport, kavu ili izlazak s prijateljima ili neki naš hobi nije izgubljeno. To je korisno potrošeno vrijeme – to je vrijeme koje će nas zaista opustiti.

Jedna obaveza više u životu: volontiranje, posao ili pak aktivno sudjelovanje u nekoj udruzi mogu nam donijeti samo zadovoljstvo u životu. Istina je da će nam nakon prepunog dnevnog rasporeda ostati jako malo vremena za nas same, ali na kraju dana kada legnemo u krevet osjećat ćemo se sretno i znat ćemo da smo pametno i korisno iskoristili dan i vrijeme. Ako dobro isplaniramo obaveze i sve uskladimo, niti jedna obaveza neće ostati zakinuta (pa niti one fakultetske).

Svi o tome pričaju, no i dalje samo rijetki aktivno sudjeluju u svemu i svačemu. Velika većina studenata je preumorna od svega ili pak ‘nema vremena’. Da li zaista nemamo vremena? Ne bih se sa time baš složila. Svakim danom sve više vidim da u tome svemu prste ima kronična lijenost i nezainteresiranost. Kao da su nas godine pojele (da, u dvadesetima smo već jaako stari!!). Lijeni smo, tromi, ne da nam se ništa jer smo ‘sve i svašta prošli, vidjeli i vrijeme je da se smirimo’. U cijeloj toj priči zaboravili smo jednu malu činjenicu: u najboljim smo godinama i relativno smo samostalni (za roditelje nas, osim ljubavi naravno, vežu samo financije). Ako te financije ne predstavljaju nikakav problem, gdje je onda problem? Zašto smo i dalje takvi ljenivci?

Ponekad imam osjećaj da su nam dosada i previše vremena u društvu knjige isprali mozak i da zbog toga ne vidimo dalje od prsta pred nosom. Beskonačno mnogo mogućnosti je pred nama, a mi samo stojimo i ništa ne poduzimamo. Za godinu, dvije, pet, deset bit će nam žao jer smo izgubili dio svog života. Nismo sretni, njurgamo, gunđamo, pod stresom smo, a krivi smo sami. Samo jedna slobodna aktivnost/hobi mogu nas usrećiti i oraspoložiti, ali mi i dalje to nikako da shvatimo.

Dragi kolege studenti, mladi ste, lijepi, pametni i na dobrom putu da budete jako uspješni. Imate samo jednu manu: kronično ste lijeni! (Čast izuzecima, al malo ih je!). Trgnite se, nađite hobi, bavite se nekim aktivnostima. Neće fakultet patiti i plakati ako jednom ili dva puta tjedno zaboravite na njega i njegove obaveze.

Oznake