Okej, znam zabrijat, al u svakom slučaju nema govora da je ovo ljubavna kompozicija! Jok, ma kak’i! Old Night su u nekoliko nastali na pretpostavkama Ashes You Leave, benda u kojem je lider novog sastava Luka Petrović preuzeo na sebe potpunu autorsku ulogu, dok je u prethodnom društvu pisao uglavnom tekstove.
Album naslova (sumnjivo optimističnog, usuđujem se dodati)
Pale Cold Irrelevance sadrži tek šest stvari, no sve su epskih razmjera, a teme
se oslanjaju na resurse grungea, hard rocka i naravno heavy metala, s već
spomenutim elementima post rocka. Ukoliko
ste neidentificirano dobrog raspoloženja Old Night bi vam atmosferom na
uvjerljivom nastupnom albumu mogli pomoći u dokidanju takvog stanja,
razmaknuvši vam portal koja propušta direktno u doom dom. Poput prirodne sile,
pjesme se svojom istodobnom kršnošću i krhkošću probijaju do mojih osjetila
dječački jednostavno, zvuče kao priče čovjeka s golemim životnim iskustvom koji
ih pripovijeda uz čašu do dvije vina za stolom nakon skromnog ručka. Naravno,
ne usuđujem se svaku pjevanu i napisanu riječ interpretirati, ali prvi dojam
nakon slušanja jest da je autor hvatao samog sebe dok glasno misli, izgovara
ideje pred prijemčivim auditorijem. Nešto poput čavrljanja, pri čemu se narator
drži opušteno i očaravajuće siguran u sebe. Zbog svega toga album i zvuči tako
poticajno, neoklijevajuće i izravno. Melodijske linije vokala su precizne, kad
je potrebno ne bježe iz pop okvira, gitarskih dionica ne nedostaje, sola su
ekonomična a ambijentalni su dijelovi pitki i razoružavajući, bubanj je
konkretan, usporen na slow motion način Billa Warda (moj osobni favorit je
možda stoga sjajna Mother of All Sorrows).
Dakako, samo po sebi se razumije da u našoj fragmentiranoj
sceni ne moraju misliti svi na ovakav način o ovom novom bendu, ali priznat
ćete da je osvježavajuća činjenica da Rijeka ima neiscrpno bogate talente koji
se pojavljuju gotovo niotkuda i pobuđuju zanimanje inozemnih izdavača! No
vratimo se još nakratko sadržaju albuma koji najavljuje apokalipsu, kako
individualnu tako i globalnu. Po prethodno napisanom moglo bi se zaključiti da
ćete drhtati od straha preslušavajući materijal (koji je, onako samo btw.,
sniman u ožujku ove godine u G.I.S.-u, s Matejom Zecom), na koncu ne živimo u
verziji Čarobnjaka iz Oza gdje onaj curetak veselo i naivno skakuće po cesti,
već u noćnoj mori kojoj smo izloženi intenzivno proteklih godina i koja
nagrđuje optimizam i dokida radost (…I feed the gun and bid my last goodbye),
čega je autor engleskih stihova očigledno svjestan. Umjesto da potiskuje te
osjećaje ili ih supstituira za nešto bolje, Luka se jednostavno prepustio
transkriptu koje ispisuje doba u kojem živimo, ne šireći histeriju, ali niti ne
projicirajući veliku nadu za budućnost (something is broken… it all just came
apart, like a house of card…). Je li u pitanju zapravo uspješno uprizorenje
vodvilja ili razobličavanje skrivene ljudske oholosti koje nas neumitno vodi u
propast, možda saznamo prebrzo… Odličan album, sjajnih usklađenih atmosfera i
lirike.
Podijeli na društvenim mrežama