Postoje neke naznake da je riječka scena postojala i prije 1978., no ona koju ja smatram ključnom za razvoj i nevjerojatnu ekspanziju započela je upravo te godine s punk prvoborcima, Paraf i Termitima. Jer tu počinje život kakvog znam, djetinjstvo s T.Rexima završava, adolescencija i odraslost dobivaju svoje konture. Naravno, ova slika koju nudim jest jednodimenzionalna, i koliko god se trudio uravnotežiti priču nisam siguran mogu li dati punoću objašnjenja o našoj lokalnoj sceni.
Silina energije koja je zapljusnula Rijeku tih godina bila je snage omanje atomske bombe. Košulje s velikim kragnama i traperice na zvono su odjednom postale demode skupa s frizurama s Woodstocka, imalo se pune ruke posla u redefiniranju estetskog i zvučnog pristupa novom nabujalom svijetu. Oronule mjesne zajednice s velikim svečanim grimiznim zastorima zauzeli su bendovi čiji su članovi možda znali čak i do tri akorda izmijeniti na gitarama, no u toj nastaloj kakofoniji začudo nije bilo mjesta kritici, već naprotiv bezuvjetnog prihvaćanja ogromnog broja publike koja je hrlila na takve zbrkane nastupe. Petnaestak minuta bilo je, na primjer, dovoljno da Paraf izađe iz lokalnih granica nakon prvog javnog nastupa u Circolu 22. ožujka ’78.
Ri Rock ’80-ih i ’90-ih
Bilo je jednostavno nabasati na nekoga u školi, pa i u razredu, tko voli prtljati s akustičnim Bambi gitarama na koje se nakalemi magnet i postaje električnim, glasnim i prljavim instrumentom. Publika, generacijski posložena unutar pet godina u plus i minus, na godišnjim se smotrama Ri Rocka pokazala zaista velikodušnom pa smo se mnogi od nas, pomalo zaneseno, odlučili okušati i održati i u stvarnom životu kao rock muzičari. Naravno, s promjenjivim uspjehom. Osamdesete su bile naglašeno značajne, protagonisti sa scene su se međusobno poštovali i konačno počeli udruživati u nove projekte i grupe (na primjer debi nastup 1984. grupe LET2, koju su tada sačinjavali bivši Termiti, Paraf i Umjetnici ulice), atmosfera je u gradu bila takva da nisu postojale granice u kreativnosti; dosade i nezainteresiranosti kao da je nestalo s ulica i klupskih prostora, osjećala se uzbudljivost pri svakom dolasku koncertnih favorita iz ex Jugoslavije, od EKV, Električnog orgazma, Pankrta, Haustora, Azre do Partibrejkersa, Lune…
Možda izvedbe Ri Rock akvizicija nisu uvijek bile vrhunske, ali to nitko nije zamjećivao jer je ugođaj u prostoru gdje su se svirke održavale (Dvorana mladosti, Dom željezničara, Palach, ‘Lovorka Kukanić’, Stereo, dvorana 3. maj na Mlaki…) bio naprosto naelektriziran i inspirativan. Devedesete su donijele ništa manje napetosti bez obzira na ratno stanje (’91. se festival prolongirao na sljedeću godinu pa su održana dva, ali u različitim godišnjim dobima), sviralo se intenzivno, u inat turobnosti i besmislenosti vremena u kojem se živjelo.
Ususret festivalu u virtuali
U duhu onog prethodno izrečenog entuzijazma nevjerojatno me veseli činjenica što su iz Udruge Ri Rock odlučili, unatoč epidemiji i strogim mjerama stožera, održati i ove godine taj festival koji bi mogao, po svemu sudeći, nadživjeti i Sudnji dan. Naravno, u novim uvjetima i pod maskama koji, paradoksalno zvuči, ne uključuju i publiku. Zabranjen nam je ulaz, a znamo i zbog čega. Umjesto, dakle, da su uronili svoja lica u dlanove iz očaja, društvo iz udruge je opalilo rukavicu izazova virusu i pozvao ga na dvoboj! U klubu Palach ponovno će se svirati! Doduše, pred organizatorima i tonskim službenicima, kamerama i samim akterima muzičarima, a također će se dodjeljivati i godišnje nagrade u svim kategorijama, od video spotova do albuma. Ipak, virtualno i mi, obični smrtnici, moći ćemo pratiti ovaj događaj. Da, to neće biti isto, i malko jesam užasnut zbog toga, ali s druge strane održat će se tradicionalna manifestacija gdje će svoje umijeće moći pokazati kako afirmirana imena tako i ona druga, manje poznata. Osigurat će se kontinuitet festivala u inat scenariju koji nam je propisao, mora mu se priznati, dovitljivi Covid-19. Pa makar i putem interneta, koji je mnogima (pogotovo diskografima) preostao kao jedini spasonosni oblik komunikacije, poslovanja, ali i druženja. A da će ovo izdanje biti i posljednje takvo, s depresivno praznim podijem ispred bine, ostaje mi uvijek živahna i neumorna nada…
Podijeli na društvenim mrežama