S vrećicom onih gumenih zelenih bombona pokrivenih glazurom cukara znao sam ponekad odlaziti na koncerte. Držao bi ih u džepu od jakne od koje se nisam nikad odvajao. Bila je prava, kako se onda to nazivalo, zemljačka, dakle traper s nekim bedžom zakačenim lijevo, oko srca. Najprije bih stajao ispred kluba, u Kružnoj, dok se red ne bi počeo smanjivati, a onda pokazao člansku iskaznicu redaru na ulazu i platio povlaštenom cijenom ulaznicu za svirku. Duboko bih disao prije nego li bih ušao u prostor predviđen za svirke. Iz razloga što sam često ondje gledao izvođače za koje nikad prije nisam čuo, niti sam imao ikakve prethodne informacije. Improvizirat ću imena: White Rabbit Band, fantastični psihodelični sastav, a svaka pjesma im je zvučala kao oproštajno pismo nikada poslano; potom Plastic Face, čijeg se nastupa ne sjećam jasno, ali bedž sam dobio na poklon, i da, još uvijek ga čuvam.
Ipak, ništa me nije pripremilo na silinu kojom je osječki multimedijalni alter rock sastav Roderick rastavio na faktore cigle Palacha! Sve od čega sam se htio maknuti, bolesti-nestabilnosti-nesigurnosti-postadolescentske depresije, oni su isticali, povraćali po publici nemilosrdno, u sažetim nabijenim dozama, dojmljivim tekstovima koje su potpisivali njihovi pjesnici Delimir Rešicki i Goran Rem (već su dotad imali svaki po nekoliko zbirki pjesama iza sebe!) i agresivnim sviračkim i noiz zahvatima, vokalnim eskapadama Ksenije Gotvald, sve u svemu dotad nikad iskušani metafizički spoj rocka i literature. Napad na sva čula je trajao kratko ili nedovoljno dugo, kao i posljednji obrok osuđenika na smrt. Na trenutke sam osjetio vrtoglavicu nalik onoj Jamesa Stewarta, a već sljedeći tren kao da sam zagrizao u najslasnije pecivo zaslađeno tekućom čokoladom. Pokušao sam se skloniti u kut kluba da si sredim misli, ali nije pomoglo, bijeg od tog mamurluka je bio onemogućen, stoga sam odlučio do kraja i bez cendranja odslušati Roderick, nastaviti lebdjeti tom energijom mraka koja me je pratila poput autentične noćne more u kojoj sam se zatekao vlastitom voljom, a izmicanju i izbjegavanju je došao kraj!
Odmah sam dao ovjeriti ovo obećanje jednom iznuđenom cigaretom Filtera57, što nije pospješilo rad želuca. Dapače. S gadnim okusom u ustima, nakon što je Roderick dovršio dezintegriranje cvjetnih vjenčića nekolicine zalutalih hipika, otišao sam potražiti pomoć šanka. S laktom oslonjenim na taj praktični dio ugostiteljskog namještaja skupio sam odebljale podočnjake i zamolio pipničarku koka kolu. Pijuckao sam sporo, kad mi se pridružio još jedan svjedok večerašnje izvedbe. Rezimirao je nastup ovako: ‘Jebote!’ U cugu ispija pivo, gurne prst u bocu i ode put toaleta. Uskoro se na binu penje sljedeći sastav, nervozno se trznem, pomislim da sad nemam strpljenja za još jedan izazov, pa se uputim prema izlazu. Ondje spazim pjevača Rodericka, znojnog, tapka si čelo rukavom, poželim mu čestitati, ali on se na vrijeme sklanja. Utješio sam se razgledavanjem ploče Pogonsko gorivo. Kad sam provjerio financijsko stanje u novčaniku, skužio sam da sam prekratak nekoliko stotina dinara za kupovinu albuma, pa sam nastavio migoljiti po prostoru dok napokon nisam nanjušio svježi zrak izvana. Tome sam uskoro dodao i spasonosni osvježavajući menta gumenjak u zube.
Podijeli na društvenim mrežama