Osmi grijeh – posluh

Svrha
školskog odgoja je usvajanje vrijednosti, a rezultat namjere da se nekoga
odgoji najčešće ovisi od sposobnosti svih učitelja i nastavnika da prepoznaju
odgojne resurse u obrazovnim programima koje već provode. U suprotnom, svaku
prognozu učinka bilo kakve nove školske odgojne terapije možemo svesti na
poznati refren – nema nam
pomoći.

Nastava
nije propisani, nego živi stvaralački proces kojemu smisao daje isključivo onaj
tko planira i izvodi nastavni sat.

Slavna
i svima dobro poznata Bitka na Neretvi može se obraditi na način da učenicima
ostane trajno upamćena kao Četvrta neprijateljska ofenziva ili kao Bitka za
ranjenike. U pogledu obrazovne kvalitete oba memorirana podatka nema bitne
razlike, ali u odgojnom smislu prva informacija je totalno  beskorisna, dok je druga apsolutno korisna,
što negdje kasnije (kad učenici odrastu) može imati ozbiljne posljedice za cijelo društvo. Evo jedan slikovit
primjer:

Nisam
doduše radio znanstveno istraživanje, ali potpuno sam uvjeren da većina onih
koji stoje iza sudbine brodogradilišta u Kraljevici ovu veliku povijesnu partizansku
bitku pamte kao Četvrtu ofenzivu. Da im je ostala u sjećanju kao Bitka za ranjenike, tada se i ova njihova
kraljevička bitka za radnike sigurno
ne bi završila lakom predajom…i brodogradilište bi sigurno bilo spašeno.

Svaki
nastavnik sa odgojnom vizijom, koji razumije školu i kuži o čemu se tu
radi,  mora o  tome voditi računa.

A
sve je samo stvar odgojnog senzibiliteta onih koji predaju i njihove pedagoške lucidnosti
u planiranju nastave.  Jedan takav dobar
primjer spomenut ću i ovdje:

Nemalo
sam se iznenadio prije neki dan kada sam saznao da je jedna mlada srednjoškolska
profesorica iz Rijeke koja predaje hrvatski jezik, u izboru nastavnog sadržaja za
vlastiti sat uvrstila briljantnu knjigu autorice Natalije Princi-Duhović “Osmi grijeh – posluh”.

Poznavajući
dosta dobro štreberske navike u
prosvjeti, nimalo ne dvojim da bi samo rijetkim nastavnicima iz ovog predmeta
tako nešto palo na pamet, obzirom da je riječ o vrsti literature koja ne
pripada popisu uobičajenih književnih formi iz kojih profesori hrvatskog
planiraju sat, već se radi o knjizi koja se bavi jednom ( kroz povijest
zapostavljenom) ljudskom osobinom, a
koju autorica obrađuje sa socio-psihološkog aspekta.

No
spomenutu profesoricu to nimalo nije omelo da izrazito vrijedne odgojne poruke
iz ove knjige pokuša prenijeti i učenicima na satu hrvatskog.  

Diskutirali
smo o tome sasvim slučajno baš neki dan na facebooku i tada mi je rekla: “upravo jučer sam ju dala mojim učenicima,
trebaju pročitati i predstaviti razredu. Knjiga je fantastična. Odlučila sam
raditi na dijelovima ovoga teksta isto onako kako se radi na bilo kojem tekstu
u čitanci, od razumijevanja pročitanog, izdvajanja ključnih riječi itd. i
pisanja eseja uz smjernice. A kopirat ću
dio teksta (onaj s eksperimentom nad grupom studenata) i dat ga kolegi iz
povijesti, možda se i njemu uklopi u nastavu.”

Kako
je baš ova ista knjiga trebala biti temom kolumne ovoga petka, palo mi je na pamet
kako bi bilo sasvim zgodno, i nadasve korisno, kada bi to isto ovdje na ovome
mjestu preporučili i drugima. Čini mi se nekako da je to i najbolji način za
predstaviti i samu knjigu koju sam ionako ovom prilikom imao namjeru
preporučiti svima kojima je odgoj profesija, a poglavito onima koji o tom svom poslu
razmišljaju sasvim ozbiljno.

Ako
postoji iti jedna knjiga domaćih autora koja bi trebala biti odgojna lektira, onda
je to upravo ova.

Uostalom,
nije slučajno da je naziv biblioteke ovoga izdanja (izdavačke kuće Profil iz
Zagreba) – VIZIJA. Ime koje ne samo da izvrsno opisuje karakter sadržaja knjige,
nego daje i puni opis onoga što nedostaje našem obrazovanju. Urednica ove
biblioteke (Sandra Pocrnić Mlakar) očito je dobro prepoznala djelo koje tu
prazninu uvelike ispunjava.  

Brojni
gledatelji Hrvatske televizije u to su se
već mogli uvjeriti, a kratko poglavlje koje slijedi, poziv je i svima koji
su to propustili:

EKSPERIMENT
POSLUHA AUTORITETU

 

Nestanak
osjećaja odgovornosti

je
najdalekosežnija posljedica podređivanja autoritetu.

(Stanley
Milgram)

Posredničko
(agentno) stanje usporedivo je sa stanjem spavanja. Za vrijeme spavanja vidne i
slušne sposobnosti čovjeka znatno su smanjene, ali uz dovoljno snažan vanjski
podražaj (velika buka), čovjek se budi iz toga stanja i prelazi u stanje
budnosti. U agentnome stanju sposobnost moralnoga prosuđivanja u sličnome je
stanju mirovanja (spavanja). Pred autoritativnom figurom u laboratoriju uspjelo
se izazvati blaženo agentno stanje kod “učitelja” koji su se
podčinili naredbama autoriteta u liku znanstvenika s Yalea, dok je kod
totalitarnih državnih sustava (kakav je bio Hitlerov), to stanje imalo svojstva
duboka sna za 80 milijuna ljudi.

Slušajući
obrane gotovo svih ratnih zločinaca za Nürnberškoga procesa ili za suđenja
Eichmannu u Jeruzalemu mogla se promatrati ta tužna teorija o dva stanja
svijesti. Nacistički osuđenici gotovo istim riječima obraćali su se sucima u
svojoj obrani: “Nisam kriv.” “Samo sam izvršavao naloge
pretpostavljenih.” “Sve je bilo po zakonu.” “Ja sam samo
kotačić vlaka.” “Stvari su izmakle kontroli, što sam mogao učiniti.”

Pretpostavljam
kako je dr. Milgram u praćenja tih suđenja uspio zanemariti predrasude o tome
tko govori i da se kao znanstvenik usmjerio na ono u što osuđenici zaista
vjeruju i pokušavaju objasniti. To što je uočeno dovelo je do jednog od
najkontroverznijih istraživanja na području društvene psihologije svih vremena.
Stanley Millgram, profesor društvene psihologije na Yale University (SAD),
odlučio je nakon završetka suđenja Eichmannu u Jeruzalemu postaviti sličan
eksperiment na Yaleu. Koncept je bio vrlo jednostavan. U mjesnim novinama objavio
je poziv za dragovoljce koji bi željeli sudjelovati u studiji kojoj je cilj
testiranje hipoteze “kako kažnjavanje utječe na učenje.”

Prijavljeni
sudionici dovedeni su u prostorije prestižnoga
Sveučilišta Yale  gdje im je znanstvenik odjeven u sivu kutu objasnio
kako će sudjelovati u znanstvenome
eksperimentu kojim se želi dokazati utječe li kažnjavanje na pamćenje.
Jedan sudionik bit će učitelj, a drugi učenik. Učenik je u pratnji učitelja i
znanstvenika izdvojen u posebnu prostoriju gdje je remenjem vezan za stolac, a
na ruku su mu spojene elektrode preko kojih će primati elektrošokove.
Učiteljima je kao uzorak pušten elektrošok od 15 V kako bi u praksi shvatili o
kakvomu kažnjavanju je riječ. Zatim je učitelj odveden u drugu prostoriju u
kojoj mu je na rapolaganju bio transformator s tipkama i rasponom elektrošokova
od 15 V do 450 V, koje će u slučaju netočnoga odgovora odaslati učeniku. Uz
brojčane vrijednosti, pokraj prekidača je bio i opis šokova (lagani, umjereni,
jaki, iznimno jaki, intenzivni, iznimno intenzivni, opasnost žestoki šokovi te
konačno XXX). Radi dodatna objašnjenja želim podsjetiti kako je napon struje u
kućanstvima 220 V.

Eksperiment
se odvijao pod patronatom uvaženoga
profesora u sivoj kuti
(autoritativna figura), koji je vodio cijeli eksperiment i davao instrukcije
učitelju da u moralnim krizama, koje su učitelji imali za eksperimenta, nastavi
dalje s eksperimentom. Znanstvenik se po potrebi obraćao učitelju šturim autoritativnim naredbama
(podbadanjima), od četiri sekvence: Molim vas nastavite; molim nastavite;
eksperiment zahtijeva od vas da nastavite; nužno je da nastavite; nemate
drugoga izbora, morate nastaviti. Ako bi učitelj odustao od kažnjavanja učenika
i nakon četvrtoga nagovora, eksperiment bi se smatrao završenim.

Učitelj
je učeniku postavljao pitanja, a za svaki pogrešan odgovor učitelj bi postupno
kažnjavao učenika elektrošokovima, počevši od minimalnih 15 V do maksimalnih
450 V. Učenik je u početku negodovao, poslije bi vrištao, molio bi da se
prekine s eksperimentom, tužio se na svoje zdravstvene tegobe, lupao po zidu
koji je dijelio dvije sobe i naposljetku ušutio. Učenik je bio glumac i nije
primao stvarne elektrošokove. Stvarni predmet proučavanja bio je učitelj i
njegovo ponašanje.

Iako
su psiholozi prije početka eksperimenta očekivali kako će biti
“učitelja” koji su spremni na učeniku primijeniti najveći elektrošok od 450 V, vjerovali su kako takvih
“učitelja” neće biti više od 2 posto. Istraživanje je, međutim,
pokazalo kako je više od 60 posto “učitelja” pritisnulo prekidač od
450 V. Cilj analize, naravno, nije bilo dokazati utjecaj kazne na učenje, već koliko je običan čovjek spreman, slušajući
upute autoritativne figure, zaboraviti na svoja vlastita moralna uvjerenja o
nenanošenju boli drugome ljudskom biću te u specijalnim uvjetima odstupiti od
vlastitoga razuma i pokoriti se naredbama autoriteta.

Da
ovo nije bio eksperiment, već zbilja Sveučilište Yale bi se oprostilo od
desetaka sprženih sudionika u eksperimentu i vjerojatno bi u SAD-u proglasili
nacionalni Dan žalosti. Naglašavam kako
nijedan učitelj nije obišao učenika nakon eksperimenta. Zašto? Ljudi ne
žele svjedočiti monstruoznosti svoga čina pa čin poriču. Najjednostavniji način
poricanja jest izbjegavanje gledanja posljedica. Ako nešto izbjegavam gledati, kao da se nije ni dogodilo; zaključuju ti zreli ljudi baš kao i ona dvogodišnja
djevojčica koja oči prekrije ručicama i onda poviče: “Mama, sakrila sam
se, nađi me,” vjerujući ako ona ne vidi majku, ni majka ne može vidjeti
nju.

Nije
potrebno isticati kako su rezultati istraživanja šokirali američku javnost.
Milgram je indirektno dokazao da su koncentracijski logori slučajno postojali u
Americi umjesto u Njemačkoj, ne bi bilo nikakvih problema u pronalaženju
kadrova za rad u logorima. Jedino što je bilo važno za 65 posto ispitanika da
naredba dolazi iz usta ili pera osobe koja predstavlja “službeni
autoritet” ili “zakonski autoritet.” Barem 65 posto njih neće
propitivati samu narav ili namjeru naredbe. Barem 65 posto njih u stanju je
izvršiti SVE što im naredi “zakonska autoritativna figura”. Barem 65
posto njih te noći i ostalih noći posve mirno će spavati.

Na
žalost, ni mi u Hrvatskoj ne moramo ići u inozemstvo kako bismo opservirali što
su sve ljudi spremni učiniti zbog posluha autoritativnoj figuri, no Milgramovo
istraživanje ili Stanfordski eksperiment imitacije zatvora daju iznimnu
znanstvenu podlogu za analizu fenomena posluha
kao univerzalnoga fenomena koji se ne veže na “urođenu zloću nekog
specifičnoga naroda ili rase”, kako se dugo mislilo za Nijemce, već je
više vezano za posebne uvjete koji, kad su jedanput osigurani, mogu izazvati
katastrofalne posljedice u bilo kojoj društvenoj ustanovi ili državi na
svijetu.