Za sve je kriva knjiga o riječkoj rock-sceni šezdesetih, koju već dvije-tri godine pišem i koja – kako se rukopis približava koncu – nezaustavljivo gubi svoje najzainteresiranije čitatelje. One čija se imena spominju na njenim stranicama. S Ivetom Škinom upoznao me jedan od mojih vjernih pomagača, javnih i tajnih jataka u prikupljanju informacija za knjigu, Tonči Host, hodajuća enciklopedija znanja o disko-klubu Husar iz 1957. Upisao se u red osnivača Husara, jednog od prvih klubova te vrste u, ništa manje, europskim razmjerima. Imao je senzibiliteta, sposobnosti i sreće da se koncem riječkih 50-ih nađe u pravom trenutku, s pravim društvom, na pravom mjestu.
Trio Ive Škina – Tonči Host – moja malenkost održao je internu konferenciju o riječkim 50-im i 60-im u nekom od trsatskih kafića, prije otprilike desetak mjeseci. Konferencija se svodila na to da su dečki pričali, a ja upijao. I bio sam vrlo zadovoljan što je tako. Tonči je poticao Škinu, a ovaj izvlačio sjećanja iz tko zna kojega zaključanog pretinca. Dogovorili smo se i da će mi na sljedećem susretu pokazati fotografije iz godina u kojima su on i društvo dočekivali Novu godinu na Korzu. „Neka se zna da javni dočeci Nove godine nisu izmišljeni danas, to smo mi radili prije 50 godina!“, podigao je prst Ive, a ja klimao potvrdno glavom. Susret je poslije odgađan, mojom krivnjom, pa mi snimke nisu nikad stigle u ruke. I tada i danas nekako vjerujem da nisu bog zna kako epohalne, ali – da sam ih preuzeo, sada bih npr. imao fotku Iveta Škine u najboljim, mladim danima. Tko zna što je sve još na njoj. Možda mi je mogla prenijeti važan djelić kolorita jednoga vremena, upravo onoga nestalog, kojemu posvećujem knjigu?
Ive Škina u međuvremenu je uplovio u rukopis knjige, nalazeći mjesto pod šifrom „redari u Husaru“. Redaka o tomu nije u njoj mnogo. Ali, i da jest, kako se nečiji život uopće može ugurati u ne znam koliko redaka? Uvijek je to unaprijed izgubljena bitka, ne treba je ni pokušavati dobiti.
Moj fond informacija o momku slikovito nazvanom Ive Škina? Vrata baze podataka vode u godinu 1957, u Dežmanovu ulicu, u Husar, ravno na šank gdje se moglo dobiti cockte i sokove, također sendviče pristigle iz kućne radinosti, „autorski rad“ nekoliko djevojaka koje se nisu sramile organizatorskih poslova, sve da bi taj prvi riječki, hrvatski, jugoslavenski disko-klub bio što ugodnije mjesto za druženje. Tako zarađenu novcu bilo je predodređeno pretočiti se u nove pošiljke stranih ploča, ne baš jeftinih. Dio je završio i kao skromna plaća redarima u dvorani, odnosno na ulazu, za taj posao unovačenim poznatim gradskim rabijatnim mladićima. Bili su to Ivica Padjen, zvan Ive Škina, i Željko Andriata, zvan Zeljo.
Otkud oni u dvorani, odnosno na ulazu? Gotovo svaki dio tadašnje Rijeke, uključujući prigradska mjesta, imao je svoje „bande“, pa se znalo u čijoj je „nadležnosti“ područje željezničkog kolodvora, Turnića (Torette), Starog grada, Trsata, parka na Mlaki, Orehovice itd. Po tim ih se gradskim područjima znalo i nazivati: muli di Cittavechia (mulci iz Starog grada), muli di Giardin (mulci iz parka na Mlaki)… Tko bi zašao u Stari grad, našao bi se na teritoriju gdje neformalna pravila igre postavljaju Ive Škina i njegova klapa. S njime se nije bilo šaliti: u gradskom Teškoatletskom društvu, smještenom u podrumu Talijanske gimnazije, trenirao je dizanje utega i boks, a u moć njegovih mišica znalo se nedjeljom u Starom gradu uvjeriti po stotinjak promatrača kvartovskog prvenstva odmjeravanja snage „na ruku“. Jednom riječju, nije bilo toga tko bi mu neformalni ulični autoritet stavljao pod znak pitanja. Nadimak je imao svoju realnu vrijednost. Treba li reći kako je Husar bio upravo u njegovu okrugu?
Ive i njegovi momci nisu prvi pristupili novootvorenoj točki na glazbenoj karti grada, organizatori su bili brži. Da bi se na vrijeme spriječilo izgrede koje su poticali članovi „bandi“ na plesnjacima u „svojim“ dijelovima grada – zbog cura ili da bi se provjerila „frajerska“ odvažnost – netko se u organizacijskoj klapi Husara pametno dosjetio kako s takvima, jednostavno, valja sklopiti pakt. I to ne samo pakt o nenapadanju, nego o suradnji. Ili je to, zapravo, bila puka nužnost, tragom činjenice da bez dogovora sa Škinom i njegovim dečkima Husar ne bi imao šanse opstati duže od nekoliko večeri? Bilo kako bilo, Ive je prihvatio ponudu da bude onaj koji je zadužen za red u Husaru i za pomoćnika je pozvao prijatelja Zelju. Već njihova prisutnost jamčila je da ozbiljnijih problema u ponašanju posjetitelja neće biti. Njihovu oštrom pogledu nije promicalo ni to imaju li posjetitelji odgovarajuće boje ulaznica, subotom bijele, a nedjeljom plave, da se na ulazu izbjegnu eventualne nejasne situacije.
Dvojac je obavljao redarske poslove četiri godine, nakon čega će klub preuzeti druga organizatorska ekipa, točnije Amatersko kazalište Viktor Car Emin. Kao redar u klubu tada je radio Mustafa Nadarević, sušački gimnazijalac i mladi glumac u Caru Eminu. Poput Ive Škine i Zelje, koji su bili na ulazu do 1961, i on je, u paru s mlađim od tada poznate riječke braće Bekir, bio neprelaznom preprekom onima koji su takvo što zaslužili. Ili onima koji nisu stigli na vrijeme: klub se subotom znao napuniti vrlo rano, pa su redari već u 8.30 zatvarali vrata, puštajući potom unutra samo one koji su imali sreću dočekati da netko izađe.
Husar je utihnuo 1964. Sve što je trebao, dotad je već napravio. Ta podrumska dvorana – nikad ne podcjenjujmo podrumske prostore: krenuvši iz istovrsnih mjesta, prometnule su se u zvijezde mnoge svjetske rock-formacije – zaslužna je za otvaranje novih obzora pop-kulture u državi u mjeri obrnuto proporcionalnoj onomu što sugerira njezina lokacija. Sve što se u njoj u to doba događalo, danas je povijest u najboljem smislu te riječi.
A povijest, ne zaboravimo, gdjekad pišu i tzv. mali ljudi. U ovom slučaju klupski redari, ma koliko mi posjetiteljski griješili dušu smatrajući ih sporednim, „tehničkim“ osobljem. Jer, primjerice, da je Ive Škina tako htio, Husara, te sjajne epizode iz ovdašnje pop-kulture – ne bi bilo. Niti bi o tom Husaru danas imali što pisati, priznajući mu status kultnoga generacijskog , pa i ne samo generacijskog mjesta.
Što li mi je mogao ispričati Ive Škina, da sam se još koji put našao s njim, koje mi je sve fotografije mogao pokazati, sada mogu samo nagađati. Umjesto bilješki s tih susreta, umjesto toga malog informativnog blaga, na stolu preda mnom šutljivo leži novolistovska osmrtnica. Da bude gore, nije usamljena. Nekako u isto vrijeme stigla je vijest o odlasku Zorana Dimitrijevića, još jednog začinjavca Husara. S njim sam stigao izmijeniti tek dvije-tri riječi, u kraćem razgovoru telefonom.
Hoće li Ive i prijatelji mu dobiti priliku zaviriti u stranice moje knjige o riječkim šezdesetima na onom svijetu? Pa ćemo tako komunicirati naknadno? Hoće li reći: „Oho, ovo je dobro!“ Ili: „Ma ovaj nije shvatio ništa, žali bože razgovora s njim!“
Nema odgovora. Samo stol i osmrtnica koja šuti. Rekoh, ružan osjećaj.
Podijeli na društvenim mrežama