Ako pak ne znate tko je Branko Berković, to je već nešto drugo. U povijesti popularne kulture ispisane u gradu na Rječini, Berković je ime koje bi se trebalo znati, pa ću vam to ipak zamjeriti.
Mr. B. je otišao sredinom listopada 2021. i ruku bih dao u vatru kako mu je korake na tom putu ispratila grmljavina iz naslaganog brda kutija Marshall pojačala, s gitarističkim složencem od čitko odsviranih nota i noise pasaža. Čineći zvučnu lavinu baš poput one što je još tamo negdje 1970. znala začarati uši lokalne klinčadije – među njima i tinejdžera Roberta Funčića – potičući je da se s belvederskih padina žustro zaputi prema zgradama Potoka, prateći reski zvučni trag Berkovićeve električne gitare. Vježba je vježba, kvragu i susjedi.
Berković tada još nije bio Mr. B. Bio je kotačić onoga što će se uskoro nazvati, ili je već bilo nazvano Mach Experience. Točnije, jedan od tri kotačića, za koje je teško reći koji je težio većoj buci. Rock-grupu Mach Experience osnovali su studenoga 1971. – hm, prije točno 50 godina, znači li to nešto? – Branko Berković (vokal i solo gitarist), Zdravko Kurilić (basist) i Žan Zoričić (bubnjar).
Glazbeni kompas bio im je usmjeren prema koordinatama na kojima su ih čekali izvođači tipa Taste, Jimi Hendrix, King Crimson, Alvin Lee, Rory Gallagher, Johnny Winter. Družina je isprva uvježbavala samo Hendrixove skladbe, pa je u njegovu zvučnom gardu manifestno iznašla i vlastito ime. Naime, za vrijeme proba održavanih u neradnim satima Kluba 29 (danas je to prostor prodavaonice Chipoteka na Belvederu), jedan od prijatelja grupe predložio je naziv Mach, imajući na umu jedinicu brzine zvuka, također njegovu sonornost, pa su se dvije riječi u konačnici spojile u jedno. Plakati koji su najavljivali nastupe grupe sadržavali su formulaciju „progressive rock underground“.
Tko je u takvu usmjerenju trija odigrao ključnu ulogu naslućuje se iz podatka kako je jedini u njemu prethodnoga glazbenog iskustva imao Berković. Za služenja vojnog roka u banjalučkom Domu Armije, on je vrijeme kratio osnivajući bend imenom Friends of Jimi Hendrix. Što je o svojim uniformiranim fanovima usred brdovitoga bosanskog vilajeta mogao misliti gitaristički čarobnjak iz Seattlea, da je o tom činu imao informacija, nemoguće je dokučiti. Tu negdje uklapa se i informacija kako je Berkovića počeo pratit nadimak Jimi.
Mach Experience / Iz fotoarhive Velida Đekića
Da bi adekvatno potkrijepili formulaciju s plakata koji su ih najavljivali, dečki iz Mach Experiencea dodatno su se potrudili nabavkom opreme, za njihovo vrijeme i u domaćim okvirima dojmljivom. Gitarist se na pozornici pojavljivao držeći u rukama Gibson Les Paul, kraj nogu mu je bila wah wah pedala, na dohvat ruke zid načinjen od pet kutija Marshall pojačala. Bubnjar je sjedio za setom Rogers bubnjeva, istovjetnim nizu što ga je pred sobom imao Carl Palmer iz simfo-rock trija Emerson & Lake and Palmer. Basist? Sjećanje u vezi s njegovom zvučnom alatkom u rukama u međuvremenu je izblijedjelo, ali bit će da se, što god to bilo, našlo priključeno na Marshallove uređaje. Tko je takav Mach vidio na djelu, jedan pogled bio mu je dovoljan za dešifriranje situacije.
Prvu javnu svirku Mach Experience je zabilježio kolovoza 1972., na domicilnom terenu, ali na njega se neće dugo ograničiti. Grupa će u Rijeci nastupati na Tenisu, Nafti, u Stereu, u parku ispred kluba Mustafa (u sklopu programa za Dan oslobođenja grada, kasnije Park Vinka Frančiškovića), na terasi iznad Generalturista (u sklopu dočeka Štafete mladosti na Korzu 1973). Izvan Rijeke suočili su se publikom višekratno u Mariboru (pored ostalog, dijeleći pozornicu s Grupom 220), u Ptuju, Ljubljani i drugim slovenskim mjestima, ne zapostavljajući ni hrvatska.
Godine 1973. trojka je stigla u Ljubljanu da bi nastupila na Boom festivalu. Izlazeći 20. travnja, prvog dana Booma pred publiku, kao programom drugi izvođač, što je termin na kojemu nije zavidjeti, Mach Experience se odvažio predstaviti tek zgotovljenim, vlastitim skladbama. Naime, nakon razdoblja apsolviranja lektirnog gradiva, dečki su krenuli razmišljati autorski, što je dalo rezultat u obliku triju skladbi: Čudan san, Istina i Postojanje. Na Boomu su izveli sve tri, uz dodatak jednog glazbenog broja grupe Taste. S koliko uspjeha? Prema novinskoj bilješci iz toga vremena, publika je grupu, bez obzira na probleme s razglasom, primila, citiramo: „toplije nego mnoge druge i poznatije grupe“, pri čemu valja znati kako su iste večeri na pozornicu izlazili Time, Yu grupa i drugi domaći poznati bendovi.
Branko Berković / Iz fotoarhive Velida Đekića
Osluškujući pozitivne reakcije u Sloveniji, Mach Experience odlučuje nekoliko mjeseci živjeti u Varaždinu. „Bila je to mala žrtva za karijeru“, kazat će mnogo kasnije Berković. „Prijevoz kombijem iz Rijeke za Sloveniju prilično je koštao, a iz Varaždina je bilo bliže stizati na slovenske koncerte. Osim toga, u studiju varaždinskog Radija planirali smo snimiti naše skladbe.“ Dečki su ih namjeravali objaviti kao singl u izdanju diskografskih kuća Helidon ili Suzy. No, nisu dočekali niti snimanje, niti singl. Nakon što na služenje vojnog roka u ožujku 1973. ode bubnjar Zoričić, njegovu dužnost u grupi preuzima Franjo Tićak. Nažalost, ne zadugo – kolovoza 1973. Mach Experience prestaje s radom.
Bilo je u tomu podosta i od plaćanja cijene izabranoj strategiji djelovanja. Naknadna pamet veli kako je Mach Experience na riječkoj rock-sceni postao u neku ruku završna točka načina razmišljanja tipičnog za prethodno desetljeće, kojim su u komunikacijskom kanalu s publikom dominirali klasični plesnjaci. A na vrata su kucala neka nova i drukčija vremena, koja su signalizirala da formulu valja mijenjati, i to hitno.
Machova ukazanja pred publikom bili su događaji koje je najlakše opisati nekom vrstom križanca (polu)koncerta i (polu)plesnjaka. Rezultat? Manje-više, ponavljanje lekcije koju su prošli gradski prethodnici iz grupe Bohemi. Prvi nastup Bohema s „otežalim“ repertoarom listopada 1969. u dvorani amaterskog kazališta Viktor Car Emin prošao je s oko 800 okupljenih duša, već sljedeći njihov istup u istom prostoru je broj publike prepolovio, a treći je izlazak na pozornicu završio s jedva 120 prodanih ulaznica. Tu se priča manje-više brojčano ustalila, što se pokazalo povodom više da se skupina zaputi prema Sloveniji.
Dodamo li tomu da je Mach Experience – tipično riječka situacija – ostao diskografski nevidljiv, unatoč vlastitim naslovima koje je počeo pridruživati posuđenoj pjesmarici, zaključiti je da su se dečki zaputili putem koji nisu resili atributi perspektivnosti. S ne previše gradske publike ispred sebe, s nedostatnom artističkom i nikakvom diskografskom potvrdom iza sebe, koji bi eventualno prebacili težište djelovanja na drugi i drukčiji teren, Mach Experience je (p)ostao primjer sudbine koja je slijedila izvođačkom rukopisu aktualnijem, time, očekivati je, i zanimljivijem krilu gradske scene ranih 70-ih.
Ispisujući osobne nastavke dotad zajedničke priče, dio trija produžio je biti glazbeno aktivan, čak godinama nakon utrnuća benda. Berković je kao gitarist nastavio 1975. djelovati u vlastitom bendu Plima, s kompasom usmjerenim isključivo prema izvođenju tuđih glazbenih brojeva, pretvarajući to u dugotrajan modus vivendi. U jednoj fazi djelovao je i kao član popularne grupe Pro Arte, što je donijelo festivalske i televizijske nastupe, turneje Jugoslavijom i Australijom,
U sljedećoj fazi odlučio je pokrenuti vlastiti studio, s primarnom zadaćom izgradnje elektroničkoga zvučnog krajolika za razne izvođače, korištenoga ponajprije za njihovih nastupa po španjolskim klubovima. Postao je aranžer s iznimnim osjećajem za „sound“, na glasu kao perfekcionist, zbog toga i tražen.
Mr. B. Cockpit studio
Usporedno, pod novonadjenutim umjetničkim imenom Mr. B., znao se prihvatiti studijskog preslagivanja tuđih tema. O tomu svjedoče remiksi skladbi Sve što jesi sugrađanki iz vokalne skupine Putokazi (2006.), Naranča (2007.), Ružica (2015.) i Tužna (2021.). Taj posao obavljao je profesionalno, što pored ostalog znači u svom kućnom Mr. B. Cockpit studiju. Statua nagrade Porin u njegovu studio došetala se prirodno, kao da drukčije nije ni moglo biti.
Onaj isti tinejdžer Funčić s početak ovoga napisa, i sam nepovratno zaražen notama, s Berkovićem je tada mogao satima raspravljati o glazbeno-tehničkim upitnicima u vezi s frekvencijama tonova i sličnim stručnim temama, za što je Berković bio osoba od autoriteta.
Tko zna s kime će Mr. B. nastaviti takvu vrstu razgovora tamo gore. I komu će remiksirati skladbe, otkrivajući im nove, i autorima nepoznate dimenzije. Umjesto odgovora, u zraku mi ledi samo zvuk njegova zadnjeg, ovogodišnjeg remiksa skladbe Tužna (deep Mr. B. edit)…
Podijeli na društvenim mrežama