Sjećam se svog prvog dolaska.
Prelaska autobusom preko mosta. Nisam tada ništa znao niti očekivao. Samo
ponešto iz raznih priča i brojnih srpskih filmova koje sam do tada pogledao. Znam
da sam netom prije samog dolaska spavao, otvorio sam oči tek na Brankovom mostu.
Iznenadno buđenje i pogled s mosta na grad u daljini izazvalo je u meni
impresiju koju osjećam svaki put kad dođem. Nisam siguran mogu li taj osjećaj
točno opisati, ukratko, osjećaj zadovoljstva što sam opet u tom gradu među tim
gostoljubivim i duhovitim ljudima.
Od kuda krenuti s pričom o
Beogradu? Možda od početka. Bogata povijest ovog grada njegova je esencija. Od
keltskih vremena kada dobiva svoje prvo ime Singidunum pa sve do današnjih dana,
bio je više puta razoren i osvajan. No, pravi simbol Beograda jest njegov grb,
utvrda s otvorenim vratima, za svakoga tko u njega dođe.
Nakon što uđete u
Beograd, u njemu ćete svašta vidjeti i doživjeti. Od samog dolaska, pogleda na
mostove koji spajaju stari grad s novim, splavova na Dunavu koji su poznati po
hrani i noćnom provodu širom bivše države a i šire, Kalemegdana koji čini staru
povijesnu jezgru grada sa prekrasnim parkovima i restoranima te pogledom na Adu
Ciganliju poznatu beogradsku ljetnu destinaciju te Veliko ratno ostrvo. Po čemu
ga još ljudi prepoznaju? Zasigurno po središnjem beogradskom šetalištu Knez
Mihajlovoj ulici koja je jedna od najljepših ulica u gradu s pregršt trgovina i
kafića. Poseban „merak“ jest poznata boemska četvrt Skadarlija slavna po restoranima
u kojima, osim što se uživa u dobroj hrani uživa se i u glazbi uživo, što
boravku u restoranu daje poseban ugođaj. Početkom 20. vijeka skadarlijske kafane
redovito su posjećivali hrvatski književni bardovi Tin Ujević i Antun Gustav
Matoš. Poseban ugođaj je i sam boravak u gradu, šetnja ulicama, unatoč ponekom
mišljenju da je Beograd konzervativna i zatvorena sredina moram odgovoriti da
je on upravo sušta suprotnost. Grad sa svojom povijesnom te kulturnom baštinom
iz koje valja izdvojiti Jugoslovensko
dramsko pozorište s bogatom kazališnom tradicijom, Atelje 212 koji je iznjedrio neke od najpoznatijih jugoslavenskih i
srpskih glumaca, Studentski kulturni
centar koji je bio epicentar „novog talasa“ i mjesto početka rada grupa kao
što su (Šarlo Akrobata, Električni orgazam, Idoli, EKV) te Narodno pozorište jest vjerojatno najotvoreniji i
najnekonzervativniji grad u Srbiji. Neki će zlobnici reći da je jedino Beograd
Srbija. Ona Srbija koja se približava europskom standardu i načinu života. Ali
veoma sporim korakom. Velika nezaposlenost, nestabilna politička situacija,
korupcija, kriminal i dalje ozbiljno potresaju klimave noge stabilnosti i
progresa. Za one koji ne znaju planirati vrijeme i uvijek kasne, Beograd je
svetište. Naime, u tom gradu zbog navika i mentaliteta samih ljudi te gradskog
prometa čija su esencija nevjerojatne gužve na cestama popraćene sirenama
nervoznih vozača. Simbol grada jest i slaba briga za okoliš nekih njegovih
dijelova a osobito rubnih i perifernih.
No, unatoč svemu, ono što će
vas nagnati da se vratite u ovaj grad ponovno jest ljubaznost i izrazita
gostoljubivost ljudi, niske cijene za naše pojmove (neka Kantova djela za 20
kuna op.a.) jedna kuna vrijedi oko 14 dinara, znamenitosti kao što su Hram
Svetog Save na Vračaru, Dedinje (Titov grob i Muzej 25. maja), Avala (toranj i
izletište), stadioni Crvene zvezde i Partizana, Kalemegdan sa tvrđavom i kipom
„Pobednik“, zgrada Narodne skupštine, razni muzeji (Teslin muzej i Vojni muzej)
i parkovi, brojni klubovi sa svim glazbenim žanrovima, Tašmajdan, splavovi, Trg
republike, kafana „Znak pitanja“ jedna od najstarijih balkanskih kafana, čak i
jedna jedina sačuvana džamiju iz osmanskog perioda, čuvena Bajrakli džamija.
Jer Beograd je sve u jednom,
kultura, povijest, zabava ali i tuga, nesreća i sirotinja. Moderno s plaštom
tradicionalnosti i starih navika. Razvoj i nerazvijenost. Uostalom, kao i u
svakom gradu.
Ništa mi drugo ne preostaje
nego topla preporuka da širom otvorite vrata Balkana, u Beogradu.
Podijeli na društvenim mrežama