Ovogodišnji rezime diskografije

Još uvijek volim svirati i
pisati vlastite pjesme, pa slijedom toga surađivati s kolegama. Pogotovo s naše
mikro lokalne scene, čiji akteri me često svojom prostranošću stilova znaju itekako
iznenaditi. Katkad i do napadaja suza od dragosti. Ništa rizično u tom poslu,
dalo bi se naslutiti, izlagati se i brusiti se decenijama tim utjecajima, možda
ih katkad primjenjivati. Ili još hrabrije – uopće ne. No, da skratim uvod – ova
je MMXV godina donijela nešto malo riječkih izdanja. Još uvijek volim
pričat/pisat o onima koja su se pojavila u fizičkom formatu pa ću i ovog puta
zadržati taj jedini kriterij.

MOSKVA
– Lovesexdistorsion (Dallas Records). Za
ovaj bend bio je ključni moment objava drugog albuma, onog kojih ih neće
gurnuti u opskuritet već ih istisnuti prema mainstream ligi. Na takvim
pretpostavkama snimili su ploču koja se oslanja na psihodelični i hard rock
zvuk, s prijetećim radiofoničnim pop melodijama. I nedvojbeno, u tome su uspjeli!
Odskočna daska se nije, možda suprotno očekivanjima, dogodila s predivnim
verzijama klasika iz doba druge polovine šezdesetih, onoj od Jefferson Airplane
‘Somebody to love’ (za čiju su objavu, nakon što je preslušana, dobili toplu
preporuku od strane američke agencije za čuvanje integriteta ostavštine ovog
značajnog zapadnoameričkog sastava) i Velvet Underground ‘Femme Fatale’ (Lou
Reed ni mrtav ne bi odobrio ni Paulu McCartneyju da se pača u njegova posla pa
je Moskva odlučila riskirati s možebitnom međunarodnom pravnom tužbom uvrstivši
pjesmu na LSD), već s autorskom hit uspješnicom Svijet je naš. E, sad, u vrijeme kad je pjesma snimljena, Ivan
Dečak je još uvijek bio pjevač one grupe, kakoseonozove, Vatra, a samo mjesec
dana nakon toga izlazi Tango i sve se
mijenja. Status Dečaka je narastao do institucionalizma, a Moskva je lako
zasurfala na tom valu nošena njegovim glasom i licem. I profitirala. Brojnim
zapaženim koncertima, stalnim prisustvom na nacionalnoj top 40 ljestvici
singlova. Pred njima je sljedeći težak zadatak. Album broj 3. Izazovi su za
najhrabrije.

 

MORSO – Tvoje lice se mijenja (Dallas Records).
Ovaj sastav uopće nema problema s izradom novih pjesama. Već sada ih u ladicama
njihovih glavnih autora imaju za otprilike tri do četiri albuma. Načinom,
međutim, kako ih snimaju oduzima im vrijeme od nekoliko godina. Ovdje, na ovom
njihovom trećem nosaču zvuka, koji oni nazivaju e.p.-ijem, stvari su se izmakle
kontroli. Pa su ga snimili tik-tak. Jer su pripremali s plesnom grupom Flame
zajednički projekt, a čiji je termin održavanja bio fiksiran. Eto ti ga dobar
razlog za uskraćivanje preproduciranja materijala – imperativ je učinio svoje, a
Morso su sebe u nekim pjesmama u potpunosti ogoljeli. Akustične gitare,
glasovi, organski zvuk bubnja donio im je predivan, topli proizvod, i naravno,
nove slušatelje i proširio bazu obožavetelja. Što još uvijek ne znači da će
Morso ponovit formulu. Štoviše, siguran sam da stajanje u mjestu nije njihova
adut karta.

 

QUASARR
– Sjene (Croatia Records).
Pred sam kraj godine, Quasarr su objavili treći album. On je, laički govoreći,
kompilirao prethodne godine singlova, pa tako i superuspješnu vokalnu suradnju,
okrunjenu i Porinom, s Josipom Lisac. Materijal je, naravno, potpuno ujednačen
i niukom slučaju sklepan, pažljivo je skupljan i sniman, i produciran, suvišno
je naglašavati, po najvišim svjetskim standardima. A takva je, nema ni tu
iznenađenja, i izvedba. Vrhunske Štokove vokalne dionice, na trenutke dolaze
poput metamisli koje vas progone danima, su putnički avion koji vas prevozi s
jednog egzotičnog odredišta na ono sljedeće, koje je neočekivano ljepše negoli
je prethodno bilo. Kako je to moguće, ne znam, ali to se zaista zbiva. I
glazbeno, bend nalazi svoje mjesto, ne radi se više o hladnjikavoj izvedbi, već
o instrumentalističkoj virtuoznosti koja je dakako i dalje relativno ekonomična,
ali ukoliko je potrebno ta podloga bjesni, juri, pada, tutnji, šunja se,
podređujući se u potpunosti onom što je najvažnije – pjesmi. Ako su mi ponekad
Quasarr i zvučali pomalo ‘bankarski’, to je sad nestalo u smjeru mekoće i
pristupačnosti, onog što, iako ne morate, zapažate i perifernim vidom.

 

DENIS
& DENIS – Demo tapes (Dallas Records).
Davor Tolja i Marina Perazić su se ponovno udružili. Nekad bi to bio uvod
dostatan za naslovnice šarenih časopisa, onih koji diktiraju ukus. Ne svačiji,
jel te. Pa, iako možda to više ne predstavlja breaking news u glazbenom i show biznis svijetu , i dalje je
primamljivo mnogima. A kad poslušate ove mono snimke koje su napravljene na
otprilike dva kazetara u Davorovoj sobi, shvaćate o kakvim se talentima radilo,
još tamo početkom osamdesetih godina. Marinin glas ne treba zapravo ništa.
Lijepiti ga ili ispravljati pičerom je, sasvim očigledno, redundatno. S
minimalnom tehnologijom je najlakše uočiti nekog tko zaista zna pjevati, a
Marina je lako nabijala komplekse manje vrijednosti onima koje su si umišljale
da su također pjevačice. Kad sam, s guštom moram li reći, preslušao demose,
sinulo mi je da su Denis&Denis bili jedni od rijetkih izvođača iz ovih
krajeva za koje se može da su bili uistinu contemporary,
usklađeni s vremenom. Srećom, njihove aktivnosti i potencijal pjesama
prepoznali su isto tako efikasno ovi iz Jugotona i, zaista čudno, objavili im
debi bez okolišanja i umišljenih primjedbi poput ‘gledajte, to će bit stvarno
sjajno ako…’. Stoga je ovaj album stvarno zgodan i njegova je uloga više
dokumentaristička negoli tehnička potvrda jednog nevinog doba.

 

URBAN
– Live 2015 (Aquarius Records).
Ovaj koncertni zapis nastao je u jednoj večeri. Onoj u Maloj dvorani sportova,
u Zagrebu, u veljači ove godine. Bila je to situacija kad sam gledao, a potom u
tri pjesme i gostovao, Urbana u ulozi Gibranova proroka – na sva pitanja kao da
je imao odgovore. Bio je najprije dobar, onda vrlo dobar, a kad je od sebe
odbacio okove nervoze i odličan. Da moja podsvijest ima život zaseban od mene
samog vjerojatno bi izabrala baš ovaj koncert, kad su moji osjećaji prema njemu,
kao i prema njegovom cjelokupnom radu, bili više negoli topli. Možda je ta
iracionalna sentimentalnost precijenjena, ali je svejedno samo i isključivo
moja, i volim kad nekontrolirano nagrne na mene i obuzme me. A bilo bi sasvim
suludo razborito korigirat emocije, nije li tako. No, dvostruki album, netom
objavljen je nemilosrdan, ne štedi slušatelja niti njegovo vrijedno vrijeme,
koje u ovom slučaju  ne znači i novac. Iako
je od prošlog živog tonskog zapisa prošlo samo pet godina i tek jedan novi
studijski album između, Mamut, te
e.p. Kundera, čini se da je pjesama
iz Urbanova opusa sve više, a pritom nitko ne ostavlja pritužbe na njih da se
snime i izvedu iznova u nekoj novoj verziji. Taj je diskografski potez više
nego dobrodošao jer je zabilježio najveći komercijalni nastup u Urbanovoj
karijeri, a samim time ga postavio i u sam vrh riječkih rock pothvata!

 

HARBOUR
CYCLONE (Dallas Records) .
Istoimeni e.p. snimili smo Vedran Križan i ja. Pa iako je nezahvalno pisati o sebi,
nisam mogao ne spomenuti i ovaj CD. O materijalu stoga ne donosim sud, već
nekoliko informacija. Radi se o instrumentalnom uratku. Kako su moji dosadašnji
radovi u tim formatima vrlo intimistički, minimalistički i svirački ekonomični,
udružio sam snage s dugogodišnjim prijateljem i kolegom, sjajnim
klavijaturistom i autorom, u želji da proširim svoje vidike i izađem iz okvira
sviračke limitiranosti. Ljubaznošću Nene Belana, imali smo na raspolaganju
njegov studio na nekoliko dana, koluti s trakama su se rolali, a Vedran i ja
smo snimuckali ideje, skice, katkad i tišinu. Rasterećeni rezultatom, nakon par
mjeseci odmaka preslušali smo kanale, a ja sam uzeo škare u ruke i bez
razmišljanja odrezao i uništio osobno gotovo 45 minuta muzike. Preostalih pola
sata koje je preostalo odnijeli smo na miks Mateju Zecu. I to je bio sigurno dobar
potez. Vedran upravo ove godine bilježi punih trideset godina aktivnog
bavljenja glazbom, i ovaj album mu je, prema njegovim, riječima jedna od
najljepših čestitki.

 

LAUFER/URBAN&4
– Ultimate Collection (Croatia Records).
Kompilaciji objavljenoj bez znanja samih aktera je unaprijed određena sudbina.
Manjkava je, lišena ikakvih informacija, stravičnog omota, raskupusana i
suvišna. Dvostruki album na prvom CDu donosi 4 pjesme s Best Off, gotovo cijeli
album Pustinje u uneređenom rasporedu te izostavljajući neke pjesme i konačno 4
pjesme s našeg posljednjeg CD-a, E.P.-ija. Drugi cd je pripao Urbanu i njegovoj
Četvorki, s također neobičnim izborom pjesama, nikakvim posebnim dodatkom, ali
barem ima na sebi prelijepi Jutuovski singl Limun.

 

KRAJ
PROGRAMA – Ovdje pripadam (samizdat). Izvrsni
melodični rock bend objavio je ove godine svoj drugi album, na tragu je
prethodnika, pa dakle nema odstupanja od koncepcije – zabava je, s tri pržeće
gitare i sjajnim Đininim glasom, zagarantirana! Album u fizičkom obliku
objavili su sami u svega 150 primjeraka, što mu uskoro petrificira status
rariteta među kolekcionarima i može se nabaviti isključivo ukoliko se zateknete
na njihovim nastupima. Ili preko veze, dakle ako poznajete članove benda.
Zanimljivo, za digitalno izdanje pak imaju izdavača Nocturne media.

 

HAL –
50 (Croatia Records). Najbolji gitarist poslije Al Di Meole
za svoj polustoljetni rođendan je objavio novi album, podijeljen na dva dijela:
prvi je instrumentalni, a drugi kantautorski, gdje Hal konačno i pjeva. Šesti
je ovo studijski album i predstavlja sve samo ne standardan diskografski
uradak. Glazbeni kameleon koji se s nevjerovatnom lakoćom poigrava s različitim
stilovima u 23 skladbe se predstavlja glazbom koja pršti kreativnošću i
inovativnošću na relaciji od klasičnih formi do nesputanog „kreativnog ludila“
kojim odiše dobar dio materijala. 
Naravno, sve je začinjeno raskošnom Halovom gitarističkom pirotehnikom.
Album „50“ sniman je u elitnim tonskim studijima u Berlinu, Pragu i Zagrebu, a
u realizaciji su učestvovali eminentni domaći i strani glazbenici, producenti i
fotografi. Nesvakidašnje izdanje koje sadrži dva CD-a s žanrovski raznolikom
glazbom, DVD s više od sat vremena video materijala i bogato opremljenu
knjižicu albuma demonstracija je kreativnosti i maštovitosti u svijetu
beskrajnog glazbenog prostranstva. „50“- ka samo potvrđuje da je Halov
kreativni svemir bezgraničan i dječje razigran.

 

CROOKS&STRAIGHTS – Way out of Town. Lokalni
kauboji i pripadajuće krotiteljice  konja
su ponovno u sedlu! Istina, njihovi su nastupi rijeđi u našoj blizini, dok je
inozemna karijera znatno razigranija pa ih se da čuti i vidjeti na raznim
country festivalima diljem Europe. I ovaj novi album, Way out of Town, je u autentičnom
duhu divljeg zapada, al ipak sam izdvojio i neke favorite. Red Robin, Roll over, ili
Once in life je kao neka lijepa stvar
od Gramma Parsonsa koju nisam čuo prije (a da je još tu i neki diskretni ženski
vokal kao Emmylou bilo bi taman), a Right
or Wrong odlično gura naprijed i sadrži fantastičnu violinsku liniju; Lost my baby blues je topla i
neodoljiva. Neobično je da Crooksi nemaju puno više angažmana u ovoj regiji
gdje su sredinom osamdesetih zagrebački Plavi travci naprosto rasturali svojom
također nadahnutom verzijom countryja.

 

KEOPS – Lice sudbine (Dallas Records). I
drugi album dugovječnih i tvrdoglavo upornih faraona je objavljen u samom
foto-finišu 2015. Pa iako na omotu nije specificirano mjesto snimanja
materijala, niti ime producenta, prema raspoloživim informacijama zaključujem
kako je u pitanju pod: 1) studio Megafon, a pod: 2) Davor Tomić Pinky. Sami su
članovi Keopsa ovaj materijal ocijenili modernijim, svježijim, čvršćim i
žešćim. Dakako, nije se izgubila karakteristična melodioznost u pjesmama, a
aranžmani su iznimno pažljivo slagani da budu što radiofoničniji i prijemčiviji
uhu zahtjevnog slušateljstva. Keops ne odstupaju od formule classic hard rock
zvuka, stoga je i na ovom albumu, osim standardnih refrenskih trenutaka pogodnih
za stadionska pjevanja, nekoliko balada, a jedna od njih je, zanimljivo,
napravljena s pjevačicom i glumicom, Renatom Sabljak. Bruno Mičetić je, praćen
izvježbanom ritam sekcijom, u svih devet pjesama koliko se nalazi na novom
albumu, briljantan u izvedbi gitarističkih dionica, a glas Tonija Šuperine je
konkretan i autoritativan, baš kako se i očekuje od frontmana. I zanimljivost
za kraj – Bruno je dobio blagoslov od riječko-pulskog imenjaka Langera da smiju
staviti na album obradu ‘Čedna gradska
lica’. Pa su to i napravili. Rezultat: izvrstan! Smiješi li se još jedan
dobar uspješan radio singl? Vrijeme će pokazati…

 

S ovim i zaključujem lokalni
pregled izdanja, a dodajem u bonus, što je u suprotnosti s upozorenjem na
uvodu, preporuku da poslušate, ako to već niste, meni najuzbudljivije inozemno eponimno
izdanje engleskog sastava Wolf Alice, te sasvim pristojan i pouzdano
konzervativni album In Dreams, grupe The
Editors, a da mi je najiščekivaniji album sljedeće godine – koja nastupa za
koji sat – onaj od LET3, prvim studijskim izdanjem nakon – pazite sad ovo –
jedanaest (brojkom: 11) godina! Svesrdno se nadam da će to biti i njihov
najbolji longplej u ovom stoljeću! Pa onda, svima vam/nam
sretna 2016!