Pasivna kuća – alergična na režije i otporna na recesiju

Neki su to već učinili i umjesto aktivnog života, prožetog
vječitom borbom za golu egzistenciju, odlučili su živjeti malo “pasivnije”. Za
početak, izgradiše sebi pasivnu kuću.

Što je pasivna kuća?
U jednoj ekološki osviještenoj državi to je ponajprije kuća sa najvećim
poreznim olakšicama i nizom državnih poticaja. U Hrvatskoj, sasvim suprotno; i
bez neke velike nade da bi ova vrsta stambene gradnje postala dio jedne sustavne
eko-energetske državne politike (nadamo se da će aktualna vlast popraviti ovu
sliku).  

Ako bi željeli u nekoliko riječi opisati najveću razliku
između klasične i pasivne kuće onda je to svakako ta da je pasivna kuća u
potpunosti izdvojena iz energetskog državnog sustava i sve svoje energetske
potrebe zadovoljava iz obnovljivih izvora. Vlasnicima takvih kuća u pravilu se
živo fućka hoće li cijena energenata ići dolje ili gore, budući da su njihovi
strujovodi, klimavodi i vrelovodi izvan domašaja državnih inkasatora. Sunce, Zemlja
i Vjetar jedini su partneri sa kojima sklapaju vlastite energetske aranžmane, a
oni im za uzvrat nikada ne ispostavljaju račun.

Eko-skeptici na to će reći: “Da, sve je to divno i krasno,
samo, koliko to sve košta? Gradnja pasivne kuće sigurno nije besplatna.”

Tu dilemu riješiti ćemo odmah. Prema svim pokazateljima
pasivna kuća skuplja je od klasične za oko 15 do 20 posto, a troškovi grijanja
i hlađenja manji za čitavih 100 posto. U tom omjeru treba tražiti računicu
isplativosti. Više o načinu i principima ove vrste gradnje možete pogledati OVDJE.

Ako ste i poslije svih kalkulacija zaključili da vam se
gradnja pasivne kuće još uvijek ne isplati, ne treba biti previše zabrinut.
Rješenje broj dva za sve potencijalne investitore je u niskoenergetskoj kući (u
hrvatskoj energetskoj strategiji također poprilično zapostavljen pojam) koja za
grijanje prostora troši do 40 kWh/m2. U tom slučaju najisplativija solucija su montažne kuće od drvenih panela,
koje će tu vrijednost spustiti i puno niže. Ovisno o debljini vanjskih zidova, prosječna
cijena takve kuće na hrvatskom tržištu kreće se u razmaku od 550 do 700
eura po m2 (za sistem ključ u ruke), a isti ponuđači nude i opciju pasivne
izvedbe.

Prateći već nekoliko godina razvoj niskoenergetske gradnje u
zemlji, ne mogu se oteti uvjerenju da na tom polju vlada jedna velika politička
bezidejnost, poglavito u inicijativi poticanja ovakvih projekata.  Za to je veoma teško naći neko opravdanje, obzirom
da se u hrvatskoj gotovo 50 posto električne energije troši u domaćinstvima, od
čega ¾ odlazi na grijanje. Dakle, resursi uštede u tom sektoru su golemi. Unatoč
tome, ostaje dojam da je svaka ideja vođena u tom pravcu više usmjerena na
zadovoljavanje forme nego na realizaciju konkretnog sadržaja.

Nikako, recimo, ne mogu razumjeti zašto se prilikom
izdavanje građevinske dozvole za privatne kuće, svakom investitoru ne ponude i
optimalna rješenja za uštedom energije. Većina ljudi ipak nije dovoljno
upoznata sa raznim mogućnostima koje im prilikom gradnje stoje na raspolaganju,
što u konačnici dovodi do nepotrebnog opterećenja energetskog sustava te,
napose, velikog rasipanja energije i novca.   

No ipak, bili bi nepošteni kada bi rekli da se na tom polju
ne radi ništa. Ali mnogi postojeći
programi – naročito oni edukacijski – ostaju poprilično negdje u sjeni i ne
dopiru do javnosti koja bi sa njima trebala biti upoznata. Jedan od takvih je
svakako i Projekt poticanja energetske efikasnosti u Hrvatskoj. U prilog toj
inicijativi upućujemo čitatelje ove kolumne da svakako posjete EE
kutak službene web stranice, koju se ovom prilikom ne libimo pohvaliti. Mnogima
će se, vjerujem, isplatiti.