Pat pozicija

Shvaćam
polako da je za mene takva klasična šahovska igra velika tajna, i zato joj
prilazim problemski. Ako imate volje, predlažem da krenemo skupa, korak po
korak, konstruktivno kritički, ali onako ležernije – wikipedijski. Pa, tko može
neka shvati: 

– „Problemski šah je samostalni oblik
šahovske djelatnosti, koji je nastao proširenjem šahovske igre u idejnom i
konstruktivnom smjeru, a kojemu je osnovni element šahovski problem.“

Ovdje već
postajem svjestan da je u pitanju nečija osobna (de)konstrukcija ideje koja je
poprimila masovni oblik razmišljanja. No još uvijek mi nije jasno zašto je
njeno proširenje promašilo kritički
smjer? Što je u tome toliko krivo ako se ljudi ponašaju nesebično, dajući
sve od svojih mogućnosti; ne gomilaju zalihe, nego dijele i uzimaju samo
onoliko kolike su njihove potrebe? No dobro, idemo dalje:

– „Šahovski problem je kompozicija s
ugrađenim rješenjem, koja elementima šaha izražava svoju ideju po specifičnim
pravilima. Josip Varga u svojoj knjizi “Bajke na šahovskoj ploči”
(Zagreb, 1992.) piše: ‘Opširna je teorija problemskog šaha, ali se ukratko može
reći da šahovski problem mora zadovoljiti ove kriterije – šahovska pravila,
estetski sud, načelo ekonomije i zanimljivost zagonetke.’…“

E tu mi se
malo zamrsilo, faktički i logički. Zar nije upravo načelo ekonomije („od svakog
prema njegovim mogućnostima, svakome prema potrebama“) dovoljan razlog da se
izbjegne pat pozicija u kojoj se
nalazimo? Zašto bi nas netko držao u šahu, kada na toj razini svijesti nema
više nikakve represije? Država, banke, crkve, sudovi, policija više ne postoje
– dakle nema diktature…Samo ljubav i
rokenrol.  Doista zanimljiva zagonetka.
Ali čini mi se da sljedeća rečenica daje rješenje:

– „Šahovski problem nije nastao iz
šahovske partije, već je to umjetno stvorena pozicija jednog ili više autora.“

Mislim da je
to i jedina logička odgonetka, samo je pitanje tko su autori i tko ih loži? Pri
tome ne ciljam na ovaj zbrljani teorijski doprinos lokalnih partijaša, već na
mentorski napor globalnih šahista. Boje li se oni stvarne diktature ili
strahuju od same pomisli da cijeli svijet jednoga dana ne
postane osviješteno ljudsko društvo u kojem se više ništa ne može kupiti
novcem; gdje svojom financijskom moći više nikoga ne mogu držati u šahu? Eto
vam savršene vježbe za meditaciju. Uzmite pauzu, pa slijedi nastavak:

– „Vrlo rijetko je inspiracija za
šahovski problem pronađena u šahovskoj partiji. Unatoč tome, pozicija problema
je legalna, jer za nju postoji dokazna partija. Ako nije tako, problem je
nekorektan.“

Ovo je
onaj vječiti problem oko nemogućnosti razdvajanja teorije i prakse. Ali ne
možemo reći da se radi o neznanju, više je u pitanju dijagnoza. Riječ je o  mentalnoj nesposobnost da se uoči razlika
između idejno-programskog sadržaja i zapovjedne odgovornosti, te opsesivnom
žaru poistovjećivanja jednog s drugim. Ako nije tako, onda je u pitanju
namjera, a to zbilja nije korektno. I još samo štiklec za kraj:

– „Najvažniji aspekt šahovskog
problema je njegova tema, odnosno ideja koju je autor problema htio prikazati.
Važna stvar koja se traži od šahovskog problema je originalnost: problem bi
trebao demonstrirati neku novu ili barem donekle novu ideju.“

To je ona
poznata zamjena teza, podlačka vrsta logičke manipulacije, koja mi najviše ide
na živce. Počneš sa nekim temu o šahu, a on te odvede na Goli otok. S takvima
nikad ne pristajem na remi. Bolje rat
nego pat.