Permakultura – život poslije brodoloma

Ako
smatrate da to nije moguće, zamislite da ste otišli na neko krstarenje
egzotičnim morima i doživjeli brodolom. Ali, na  svu sreću, doplivali ste do obale – predivnog sunčanog
otoka prepunog čistih rijeka, bistrih jezera, plodnih polja i jestivog bilja,
okruženog prekrasnim plavim morem bogatim ribom. Naravno, u istom trenu ste
shvatili kako ćete ipak preživjeti, iako ste potpuno odsječeni od vlastite
države u kojoj su vam ostali svi bankovni krediti, radna knjižica i golemi
računi za režije – jednom riječju sve ono bez čega ste mislili da vam nema
života. Sada napokon vidite da to nije istina. Vašoj radosti nema kraja i vi
ponovo otkrivate kako je život lijep –  puno
ljepši nego prije.  

To je,
dakako, samo mašta…Ali, budimo realni,  ima li kakve razlike od  situacije u kojoj se sada nalazimo? U biti
nema. Jedini je problem što nismo potpuno odsječeni od državnog aparata koji
gospodari nama i prirodnim bogatstvima našeg prelijepog i bogatog “otoka”. No, zar je to tako teško učiniti? Siguran sam da i
nije. Rješenja da se raskine brak sa vlastitom državom uvijek postoje. A ovo koje
slijedi je samo jedno od takvih koje doista može pomoći, ili barem da se o
njemu ozbiljno razmisli. Stvar je jednostavna:

Umjesto
osnivanja društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) i bavljenja biznisom (što
nas čvrsto veže uz državni aparat), puno je zdravije osnovati društvo s
neograničenom slobodom (d.n.s.), i baviti se permakulturom (što nas upravo odvaja od državnog aparata, zaključno
sa svim priključcima koji nas održavaju na životu ).

 

Što je permakultura?  Promatrano u skladu sa aktualnim trenutkom
rekli bi slijedeće:

 

– Gledano
politički: način života neovisan o državnoj politici.

– Gledano
ekonomski: način života neovisan o državnoj ekonomiji.

– Gledano
filozofski: način života u kojemu se kroz rad postiže oslobođenje (ili se
čovjek barem osjeća slobodnim).  

 

To je,
dakle, onako gledano općenito, taman koliko smo uspjeli zaključiti gledajući sa
strane. A što je to gledano iznutra, odgovor smo potražili u jednom “Uredu za
permakulturu”: 

“Ako tražite objašnjenje u tri
riječi, onda je permakultura skupni termin za tehnike integralne praktične samoodrživosti. Ako
želite nešto precizniju definiciju, PK je često opisivana kao ekološki dizajn
koji oponaša prirodne procese.

Zamislite da imate povrtnjak, ali u
njemu ne morate prekopavati niti plijeviti, jer on djeluje na principu šume.
Zamislite da vaša kuća reciklira otpadnu vodu, ali na to ne morate trošiti
energiju niti novac, jer taj sistem djeluje na principu močvare…Zgodno zar
ne?

Permakultura nudi “alate”
za oblikovanje potpuno održivih cjelina za stanovanje i život (kuća, zgrada,
imanje… itd), koji proizvode vlastitu hranu i energiju, pa sve do ekonomskih
alternativa i novih socijalnih struktura.

Permakultura teško da je trendovska
novotarija: već 40-ak godina PK je prisutna na šest kontinenata, no razlog da
možda niste već čuli za nju je što je djelovala tiho. Razmislite da i u šumi
vlada potpuna tišina, no zapravo se tone vode polako penju od korijenja prema
lišću… Volimo vidjeti permakulturu na sličan način. Primjera uspješnih PK
projekata ima širom svijeta.

PK crpi iz tradicije, ali je
istovremeno radikalna i izraženo interdisciplinarna. Ne samo da posuđuje od
poljodjelstva, energetike, šumarstva, graditeljstva, itd., već i nudi sasvim
nove perspektive na mnoge od tih disciplina. Gotovo da ne treba ni isticati da
permakultura predstavlja više od zbroja svojih dijelova: sinergija koja nastaje
interdisciplinarnim preklapanjem, u nekom trenutku stvara “klik”,
otklon od dosadašnjeg načina razmišljanja, pomak na novu razinu.”

Ova
posljednja rečenica posebno mi se dopada, i sada moram spomenuti jednu
zanimljivu izjavu mlade španjolske aktivistice koja je u mikrofon jedne velike
svjetske televizije rekla nešto upravo vezano uz taj famozni “klik” – “otklon od dosadašnjeg načina razmišljanja i pomak na novu razinu.”  Dakle, na pitanje novinarke: što misli o
protestima koji su tisuće Španjolaca izvele na ulicu kako bi izrazili svoje
neslaganje sa kriznim mjerama društvenih reformi, mlada djevojka je odgovorila:
“Bojim se da ovo sve nema nikakvog smisla. Mnogi ljudi u Španjolskoj su to već
shvatili, osnovali su vlastite komune i počeli živjeti izvan ovoga svijeta.”
Drugim riječima, organizirali su vlastiti život na plodnim i bogatim “otocima”
koji im nakon brodoloma vlastite države pruža sigurno utočište za nastavak
života – bez vampirskog državno-bankarskog 
aparata za vratom koji im cijelog života polako isisava krv.

Za jednu prosječnu
obitelj tako nešto doista može izgledati kao težak i rizičan korak, ali kada se
u taj pothvat krene udruženo sa grupom istomišljenika, onda jedno malo seosko
gospodarstvo polako postaje sigurna oaza sasvim mirnog i relativno spokojnog
života, koji glede osnovnih ljudskih potreba (stan, voda i hrana) nudi sasvim
pristojnu perspektivu cijeloj grupi – svim dioničarima “društva sa
neograničenom slobodom” (d.n.s.).  

 

Permakultura
nudi metode i načine koji to sasvim sigurno omogućuju.

Mnogi će
reći da to nije baš tako lako izvedivo kao što se čini. Pa i nije. Tu se u
potpunosti slažem.  Ali obzirom da smo na
razini državnih “gospodarskih poticaja” tranzicijska zemlja bez ikakve
perspektive, onda bi ovaj model trebalo prihvatiti kao jedan od načina koji
običnim  ljudima otvara kakvu takvu šansu.
Najveći problem, međutim, jeste taj što većini stanovništva  nedostaje prava informacija. Stoga bi valjalo
razmisliti o tome da se, recimo, permakultura uvede kao obavezan školski predmet,
kako bi barem buduće generacije hrvatskih brodolomaca dobile znanja o tome na
koji način preživjeti vrijeme od par stotina godina, koje se predviđa kao prelazno
krizno razdoblje u prevladavanju gospodarske krize, izazvano potonućem državne
ekonomije.  

Istina,
mjesta u ionako pretrpanom školskom rasporedu više da gotovo i nema, ali vrijeme
je i da se neki nastavni  predmeti
zamjene novim. Na primjer, izbacimo povijest (od koje Hrvatska ionako ima više
štete nego koristi). Na taj način bismo se zauvijek oslobodili ustaša i
partizana i dobili dva školska sata tjedno, što bi bilo sasvim dovoljno za miran
suživot i svladavanje osnovnog gradiva.

To je,
naravno, samo prijedlog. Uvijek postoje i druge mogućnosti. Do tada neka ostane
na znanje i razmišljanje, a one koji već ovoga trenutka žele o svemu saznati nešto
više, upućujem na “Ured za
permakulturu”. Radi svaki dan od 0 do 24.