Pesimistični realizam ili realni pesimizam

„Čudno je neko vrijeme danas, djeca su drugačija od onih
prije 10-20 godina, imaju drugačije interese. Košarka je drugačija. Tribine po
dvoranama uglavnom zjape prazne. Nikoga općenito nije previše briga za to što
radimo. Djecu treba doslovce povlačiti za ruku da se upišu, pa nakon toga često
moraš više biti animator nego košarkaški trener da bi se grupa uopće održala.
Nekad je dovoljno bilo zalijepiti obavijest na školu o treninzima i klinci bi
sami došli. Danas nam rukomet pred nosom „pokupi“ svu „interesantnu“ djecu.

 

Često čujem ovakve ili slične jadikovke u košarkaškim
krugovima kojima se krećem. Posebno zabrinjava činjenica da takve pesimistična
razmišljanja dolaze najčešće upravo od onih ljudi koji neposredno rade sa tom
istom djecom, od onih kojima je to profesija, onih koji to žive i onih koji
većinu svoje energije, znanja i vremena usmjeruju ka radu s mladim
košarkaškima. Upravo od onih na kojima je da pronađu rješenje tih problema. Da
li su pesimistični ili realni? Ajmo vidjeti.

 

Današnja djeca su drugačija
Djeca danas imaju iste potrebe kao i ona pred 10, 20 ili 50
godina. Potreba za igrom, pažnjom i odgojem uvijek postoji. No, ono što se
izmijenilo je okruženje oko njih. Robovanje modernim tehnologijama,
globalizacija znanja i ubrzani tok informacija su učinili svoje. Današnja djeca
imaju pristup svim informacijama, imaju više znanja, okolina im nameće neke
nove sustave vrijednosti. Kretanja i dječje igre po vani je sve manje. Sve to
zajedno utječe i na dječji/adolescentski pogled na sport te s tog aspekta
možemo reći da djeca jesu drugačija.

 

Košarka je drugačija
Košarka se iz godine u godinu mijenja; od pravila i
dimenzija igrališta, dinamika i brzine igre, fizički i energetski zahtjevi igre
su sve veći. Ne ulazeći u metodiku rada, valorizaciju vještine, filozofiju igre
i taktiku, očito je da košarka evoluira. Ako ovome pridodamo i financijski
aspekt profi košarke, shvaćamo da je ta razlika u odnosu na nekad još i veća.

 

Dvorane su prazne
Opet točno. Dovoljno je prisjetiti se nekih davnih vremena
kada se u Dvorani Mladosti (a i drugim dvoranama diljem Lijepe naše) tražilo
mjesto više. Brojke od 3000, 4000 ili više ljudi na jednoj košarkaškoj utakmici
u Rijeci sa današnjeg gledišta izgledaju nerealno velike. Kriteriji su toliko
pali da svi danas oduševljeno pričamo o krcatoj dvorani Dinka Lukarića, što je
za veličinu naše regije zapravo porazan podatak. Napominjem da je ova
problematika puno šira, i nadam se da ćemo se u jednoj od sljedećih kolumni
detaljnije pozabaviti ovim fenomenom.

Treneri animatori
Da bi ovu tezu mogli proanalizirati, morali bi znati što
pojedincu znači pojam animator ili animacija. Često se zaboravlja da svaki
uzrast zahtjeva prilagođen pristup, ciljeve i modele učenja i odgoja. Zasigurno
je da bi razina (promišljene) animacije bila poželjna u nakani da košarku
približimo novim članovima – djeci. Ona sigurno nije jednaka za uzrast nižih i
viših razreda osnovne škole. Ukratko, animacijom djeci dajemo ono što najviše
žele – igru i zabavu. Ako to znamo prilagoditi našim potrebama, sportu i cilju
koji želimo doseći, da, treneri najmlađih uzrasta moraju jednim dijelom biti i
animatori.

 

Popularni rukomet
Veliki rezultati nacionalne rukometne vrste podigli
su popularnost te igre na visoke grane. No osim vrhunskog rezultata koji sa
sobom povlači enormnu količinu medijskog prostora, za masovnost baze treba
osmisliti i realizirati kvalitetne programe. Rukomet je u tome uspio, i na tome
im iskreno čestitam i često zavidim. Podsjećam, zadnje zlatne medalje rukometne
vrste osvojene su 2004. na OI u Ateni i 2006. na Svjetskom kupu. Osim što se
vrlo često pravimo najpametniji, možda bi bolje za košarku bilo da se ode koji
put do dvorane 3. Maj kada se održavaju masovni rukometni turniri, pa se
priupita trenere kako uspijevaju na jednom mjestu okupiti više stotina djece.
Štošta bi mogli naučiti od rukometa. Sve dok to ne učinimo, rukomet, kao razlog
za manjak djece u košarci, smatram samo slabim alibijem za manjak strategije,
programa i rada.

 

Tko to cijeni
Za kraj sam pustio, po meni, jedan od bitnijih razloga
neadekvatnog položaja košarke kod djece i mladih. Dok sa najmlađim dobnim
kategorijama ne budu radili za to educirani stručnjaci, te još važnije, dok
njihov rad ne bude priznat na adresama „krojačicama sporta“ te sukladno s time
adekvatno financijski valoriziran, imati ćemo sadašnju situaciju kada su
treneri mlađih dobih kategorija vrlo često mlade osobe bez iskustva, bez
adekvatnog mentorstva i programa rada. Ako smo svjesni da novopridošla djeca u
određeni sport svoje stavove i prva iskustva o određenom sportu upravo primaju
kroz svoje trenere s kojima se identificiraju, onda smo i svjesni važnosti da
su ti treneri dovoljno stručni i zadovoljni time što rade. Htjeli mi to
priznati ili ne, u praksi imamo često situaciju da su ti mladi treneri
prepušteni sami sebi sa jednom od važnijih misija koje pred njih stavljaju
uprave klubova – prikupljanje mjesečnih članarina.

 

Zaključak
Na kraju vidimo da su za većinu navoda iz uvodnog dijela
kolumne treneri, kao neposredni prenosioci košarkaškog znanja, u pravu. Ali, to
ne smije biti razlog pesimističnog pogleda u budućnost. Za sve probleme moramo
znati uzroke i iz njih ponešto naučiti, prilagoditi se situaciji te pokušati
pronaći rješenja putem jasnih/provedivih programa i projekata. Stvari su vrlo
jednostavne u teoriji. Nisu ni u praksi lagane, ali su itekako provedive u
radnom i zdravom okruženju.

 

 

Do sljedećeg čitanja svim ljudima dobre volje šaljem
sportske pozdrave!

 

P.S.
Sve komentare, kritike, sugestije i probleme o kojima želite
da se piše, pošaljete na  e-mail