Pet minuta samoće

Britka
iskrenost profesora Hajbera nasmijala je brucoše dramske akademije u Padovi, dok
su u obilasku kapele Arena upijali čari Giottovih
freski, ćaskajući usput.   

„Dragi
kolege, slušajte me dobro…. Umjetnost je religija…štovanje ljepote koja
oplemenjuje ljudsko biće. Ako vas djela umjetnika ne ispune tom ljepotom, nemojte
im pridavati nikakvu pažnju, jer, u tom slučaju, ona su za vas potpuno
bezvrijedna….Na isti način vrednujte i vlastito stvaralaštvo…Zato, stvarajte za
sebe, nikada  za druge.“  

„Je li
nužno u tome biti sam…čovjek je društvena biljka, radi u društvu, stvara za
društvo?

„Umjetnik
je uvijek sam…u doživljaju i stvaranju…To je prirodna simbioza njegovog bića i
djela… To nije izbor, nego dar…Ali, što je samoća?….Tagora je u njoj vidio
bistrinu razuma koja smiruje um…a indijski mistik  Nisargadatta Maharaj ovako je opisuje:…
Samoća je umjetnost. Umjetnost
meditacije. Biti potpuno usredotočen u sopstvenom Biću bez ikakve žudnje za
nekim ili nečim drugim. 

„To je već joga – ako smijem primijetiti?“

„Naravno…Filozofija umjetnosti upravo i teži slobodi uma – a
slobodan um oslobađa duh.  Zbog toga
vlasti ne vole umjetnike. Jer tamo gdje prestaje ropstvo počinje svjesna
politika – etična i odgojna… Ne čini li se logičnim?…Umjetnost je spoznaja,
oslobođena straha, zato intrigira i neprestano provocira.

„Istina, profesore, ali budimo realni, to je vječiti idealistički
format…djeluje inspirativno, ali u stvarnosti nema velike koristi…ništa se puno
ne mijenja.  

„To je samo privid na razini skupa. Zato se umjetnik ne povodi za
masom. U toj golemoj gužvi sterilnih misli on je uvijek potpuno sam…zarobljen u
vremenu, ali slobodan u sebi.“

„U čemu je onda smisao njegove društvene uloge?“

„Upravo u tome…Uvijek postoje pojedinci koji će to prepoznati…u
tome je društvena vrijednost umjetničkog stvaralaštva. U njegovoj biti ne
postoji težnja da se nekome nešto objasni, to je samo bivanje i postojanje u vlastitoj
istini – i potreba da se ona izrazi.

„Zašto se onda politika boji umjetnosti?…Ona je ta koja
superiorno pokreće mase.“

„Ali ne može kontrolirati pojedince od kojih stalno prijeti
opasnost da postanu novi vođe – a masa uvijek nekoga slijedi. Odatle i strah od
umjetnosti, koja u svojoj provokaciji stvara konstantno opoziciju vodstva.

„Samo, vrijedi li truda?…Ne poznajem umjetnika koji je negdje uspio
donijeti mir.

„Nema ni logike…dužnost umjetnika u današnjem svijetu nije da
miruje, nego da ratuje…Važno je biti u miru sa sobom – to traje za vječnost.

(Izvadak iz prozne zbirke Davora Suhana)