Podizanje svijesti ili buđenje iz nesvijesti?

Za
početak krenimo s kronologijom:

Dana
14. srpnja 2003. Hrvatski sabor donosi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Ali
već pri  prvom susretu s realnim životom
bijaše jasno da od njega nema velike koristi. Borbe s nasilnim skupinama očeva
i muževa, na kopnu i moru, ne daju rezultata. Zato Vlada RH pojačava zračne napade
i 9. prosinca 2004. donosi Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji
za razdoblje od 2005. do 2007. godine. Plan je bio da se u samo dvije godine žrtvama
nasilja osigura puna pravna i fizička zaštita, a nasilnicima osigura mirna
reintegracija u hrvatsko društvo.

Pogled
na sigurnosnu situaciju iz zraka budio je nadu, ali ovaj optimizam trajao je
vrlo kratko. Lošom koordinacijom kopnenih snaga nastaje zastoj u primjeni
zakona pa je 15. rujna 2005. usvojen Protokol o postupanju u slučaju nasilja u
obitelji.  Svrha je ovog
Protokola osigurati uvjete za djelotvoran i cjelovit rad nadležnih
tijela radi unaprjeđenja zaštite i pomoći žrtvi nasilja u obitelji te pomoći
počiniteljima u promjeni njihovog ponašanja odnosno promjeni vrijednosnog
sustava u cilju nenasilnog rješavanja sukoba i uvažavanja ravnopravnosti
spolova.

Izgledalo
je da su sada stvari konačno na svome mjestu, no Protokol, kao i svaki protokol,
produžuje VRIJEME akcije – a ono ide na ruku upravo nasilnicima. Stoga Vlada
produžuje strategijski plan i 29. studenoga 2007. donosi Nacionalnu strategiju
zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje od 2008. do 2010. godine, uz najavu
novog Zakona o nasilju u obitelji koji bi ovu strategiju činio još uspješnijom.

Zamišljeno
učinjeno. Novi Zakon usvojen je 30. listopada 2009., preostalo je samo
usklađivanje starih akata, protokola, planova i strategija s
novim pravilima, što je uspješno privedeno kraju do 3. veljače 2011. kada Vlada
donosi novu Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje
od 2011. do 2016. godine.

Činilo
se tada da je situacija konačno pod punom kontrolom…. Imali smo zakon, imali smo protokol, imali smo strategiju…
Ali, ali, ali… nešto tu još uvijek fali. Stanje na terenu i dalje je loše. Stručnjaci
odmah detektiraju problem: nedostaje PROGRAM.

Zato
15. srpnja 2011. Hrvatski sabor donosi Nacionalnu politiku za ravnopravnost
spolova 2011. – 2015., koja sadrži programsko
područje Uklanjanje nasilja nad ženama s najvažnijim ciljevima:

– Ukloniti sve oblike
nasilja nad ženama te unaprijediti položaj i zaštitu – prava žena žrtava svih
oblika nasilja

– Unaprijediti sustav
vođenja statističkih podataka, međusektorsku suradnju institucija i
organizacija civilnog društva u rješavanju problema nasilja nad ženama na
nacionalnoj i na lokalnoj razini

– Osvijestiti širu
javnost o pojavi, problemima i načinima suzbijanja rodno uvjetovanog nasilja

– Odbor za ravnopravnost
spolova Hrvatskog sabora održao je povodom Nacionalnog dana borbe protiv
nasilja nad ženama, u suradnji s Autonomnom ženskom kućom Zagreb, 27. rujna
2012. tematsku sjednicu na kojoj je predstavljeno Izvješće o ženskim ljudskim
pravima – Implementacija hrvatskog zakonodavstva vezanog uz partnersko nasilje.

I
tu, otprilike, završava storija o Nadalini
(nadi u bolje sutra).  

Sada
je rujan 2015., prvo programsko razdoblje privodi se kraju, a mi smo još negdje
na samom početku. Nema nikakve sumnje da nam slijedi usvajanje nove strategije
i novih programa koji će, prema svemu sudeći, ponovo završiti kao i prethodni –
bez velikog učinka u praksi (statistika i dalje loša).  

Gdje
smo pogriješili?

Već
smo puno puta konstatirali da svaki program čine DETALJI koji u faktorskoj strukturi  uspjeha donose željeni rezultat. Oni su,
pojednostavljeno rečeno, senzorne skretnice koje u pravom trenutku  mijenjaju smjer djelovanja i održavaju
napredovanje programa u željenom pravcu. Tražeći upravo te kritične točke, nailazim
na spomenutu odluku Hrvatskog sabora u kojoj se kaže slijedeće:

Obilježavanje Nacionalnog dana borbe
protiv nasilja nad ženama za osnovni cilj ima senzibiliziranje društva na problematiku nasilja nad
ženama te slanje jasne poruke da živimo u društvu
koje ne tolerira nasilje ni u kakvom obliku. Problem nasilja nad ženama ne
smije ostati tajna već o toj temi treba javno govoriti, problem osvijestiti, a društvo i institucije, koje bi se time trebale intenzivno baviti, potaknuti
na međusobnu suradnju i aktivnost.

Osim osvještavanja javnosti o problematici nasilja nad ženama, nužno je osigurati
dostupnost informacija o mogućnostima zaštite, pomoći i podrške osobama koje
doživljavaju takav oblik nasilja.

Laicima to
možda izmiče oku, ali Oko sokolovo lako uočava detalje koji upućuju na problem
u samom pristupu. Država, kao legalni aparat prisile, koja ima u svojoj ruci
sve potrebne tehničke i zakonske mehanizme kojima je u stanju locirati,
identificirati, uhititi i transferirati svakog nasilnika, prebacuje odgovornost
za aktualno stanje na civilni sektor, koji raspolaže samo megafonom.

Ne sporim o
tome da osvještavanje javnosti ima značajnu ulogu – ali koja to viša razina
svijesti mora postojati u društvu da bi policija i sudstvo (čitaj država) podigli
efikasnost svoga djelovanja kakva se od njih već dugo očekuje?

Pohvalno je i
veoma poželjno biti duhovan…No, prvo
razum, a onda duhovnost!

Što je, dakle,
u ovome trenutku, programski prioritet?… Podizanje društvene svijesti ili
buđenje države iz nesvijesti?