Gledao je kako grad nestaje u daljini, rukama čvrsto stisnutim na ogradu, torba mu je bila već u kabini, zamislio je sebe s tim pogledom u budućnost – stalno na pučini s grčem u želucu. Taj je zaključak temeljio, doduše, na spoznaji da mu je mučno i tjera ga nešto na povraćanje, a to općenito nije predstavljalo dobar predznak. Stoga je vrlo brzo odlučio da taj rizik po zdravlje i život ne vrijedi ni jednog bemvea ni mercedesa a ni Fendera, pa je u prvoj luci, negdje oko Svete Helene, spustio pojas u ocean, a onda i sebe ubacio točno u njegovo središte. Ispalo je da nije dovoljno promislio, uvijek je bio impulzivan, pa je za posljedicu u tom slučaju iskakanja s broda bilo dugotrajno namakanje u trajanju od nekoliko mjeseci. No kad se konačno dočepao Jadrana, a to je znao onim intuitivnim navigacijskim znacima koje je uvijek slijedio, zaplivao je kraul dvadeset kilometara na sat.
Hrabre prati sreća, a Mornara delfini. Jednog od njih je snažno zagrlio, iako je ovaj mlako prosvjedovao zbog tog ljudskog poteza, pa ovom sisavcu nije preostalo ništa drugo doli da hahara odbaci gore na sjever. Putem su sretali brodice, čamce, teretnjake, policijske ophodnje, krijumčare školjaka, a članovi posade su se stale pobožno s krunicom križati kad je kraj njih projurilo to mitsko biće sastavljeno od čovjeka i ribe. Mnogi su međusobno prisegnuli da nikada o tome neće progovoriti niti riječ u javnosti jer se zna kakva bi ih sudba zadesila. Prvo, stavili bi im glavu u nekakvu cijev, a nakon što bi slika otkrila da nema nikakvih tragova sumnjivih djelovanja tuđih tijela, uvalili bi im, pod drugo, one bombone od kojih se čovjek uspava i pritom bude uvijek nasmiješen i tupav te nerazgovijetno izgovara perzijski, pa ih takve, kao treće, smjeste u udobne ustanove s krevetima koji sadrže, osim madraca, i kaiše za ruke i noge.
Prvo izdanje Sailora je uspjelo pa su posljedice toga svakako išle u prilog Mornara i za nastupni sljedeći nastavak, planiran za izvedbu 26. srpnjaUvijek si na suhom i u toplom, rijetki su rezimirali, hmmm, a nudi se doručak i ručak, navodno i večera, no to nije provjerena informacija. I, dok su posade odvagivale pros & cons o ostanku u tim Shanrgi-La institucijama, simbiot je, usredotočen na pronalazak željenog komadića kopna jurio prema cilju. Ukazala mu se uskoro obala, jer prepoznao je dim iz Urinja, nije bio nimalo nalik na svetog duha onako crn i gust iako je žarko težio prema nebesima, kao da ide u potragu za zabludjelim dušama zatočenim u limbu. Mornar nije, međutim, u tome vidio nakanu svevišnjih sila da se njega preobrati na aktualnu vjeru već sigurnu naznaku slobode, mjesto iz kojeg će upravo on širiti svoje ideje. Ima toliko stvari koje mora učiniti na Zemlji, zaključio je kad je razriješio delfina svog čeličnog stiska.
S tom ne do kraja artikuliranom misijom, a pomoću jakih muzičarskih – katkad i političkih – veza, propovijedao je svoj naum naširoko i nausko, dok konačno, uz pomoć prevoditeljice, nije uvjerio svakojake pajdaše da je festival Sailor upravo ono što Rijeka treba. I, zaista, sjeme je Mornara uskoro zasijano u duše svih ljudi koje je poznavao, kao i u one koji su se tomu opirali. Bog je, naravno, odgovorio šutnjom, ali Mornar nije mario previše za njegovo mišljenje. Uprava sigurnosno-obavještajne službe se nije petljala u umjetničke zahtjeve pa je uskoro izdana dozvola za realizaciju projekta.
Prvo izdanje Sailora je uspjelo pa su posljedice toga svakako išle u
prilog Mornara i za nastupni sljedeći nastavak, planiran za izvedbu 26. srpnja,
a taj će biti, uvjerava nas autor, pravi eksploziv detoniran također kraj mora,
na riječkoj obali. Buuuum! Nitroglicerinski decibeli neće se štedjeti!
Podijeli na društvenim mrežama