Nije tajna, poviješću su se oduvijek rado bavile glave sklone naknadnim „kreativnim“ čitanjima. Pa što košta da košta. Primjer? U želji da pruži legitimnost vlastitoj nakani za stavljanjem Mediterana pod svoju čizmu, fašistička vlast Kraljevine Italije rado se pozivala na Rimsko Carstvo. Sam se proglasiš nasljednikom i tko ti u toj logici što može. Rimljani o njoj šute, a za ostale…
Kada će Hrvati, po istoj matrici, naučiti lekciju i proglasiti se nasljednicima Ilira, pa se pozvati na njihove teritorije? Mi smo danas tu gdje oni bijahu, a oni tu bijahu, znamo, prije Rimljana. Ti su Rimljani za nas skorojevići, pa se može reći kako je Rimsko Carstvo zapravo naše. OK, počekajmo još neko vrijeme, valjda ćemo se sjetiti što nam je činiti.
No, ne pišem ove retke zbog te „kreativne“ poruke, kojom bih se svojski približio ekipi u crnim košuljama iz prvih redova ovog napisa. Pišem zbog činjenice da su fašističke snage na riječkom području neke stvari doista činile prema modelu rimskih prethodnika, očito vjerujući u sponu s njima, svjesno ili nesvjesno. Mislim na utvrđivanje granice pred navalom neprijatelja s istočnih strana. Bit će da im je kroz glavu prolazilo: „Dragi legati, prefekti i centurioni, s tim barbarima Slavenima nikako na kraj još od vaših dana, pa nam je nizati utvrdu na utvrdu kao što i vaše legije činiše…“
Otkuda mi ove misli? Kakvim povodom nahrupiše? Stigle su spontano, dok sam ovih dana mjerio pogledom svježe uređeno arheološko nalazište u Starom gradu, sjedište zapovjedništva rimskih vojnih snaga za ovaj dio Carstva. Riječ je o južnom sektoru obrambenog sustava izgrađenog u 3. stoljeću pod nazivom Claustra Alpia Iuliarum. Tu začete utvrđene obrambene linije kao da su mnogo kasnije, u doba samozvanih nasljednika Rima, dobile reinkarnaciju, kojom se naši istraživači još nisu u cijelosti pozabavili. A javnosti je zanimljiva. Pa kad je već tomu tako, rekoh sebi, zašto ne iskoristiti medijski prostor kojim raspolažem da se temi doda pokoji podatak? Rečeno – učinjeno.
Alpski bedem, Vallo Alpino, tako su to nazvali talijanski vojni think tankovi 1930-ih, pojavio se uz naš grad u obliku većeg broja snažno naoružanih i dijelom povezanih podzemnih utvrda koje su morale zaustaviti napade neprijatelja na istočnu talijansku granicu, koji se kad-tad očekivao. Rijeka nije smjela pasti i za to se valjalo potruditi. Podzemne utvrde, tuneli, skladišta oružja i opreme, prolazi i bunkeri započeli su se intenzivno graditi na širem gradskom području 1931. godine, ponajprije da se obranu Rijeke učini što manje ranjivom od napada topništva. Iskopi zbog izgradnje fortifikacijske linije krenuli su na području Klane, Studene, Šapjana i Gumanca, zahvatili teritorij oko Ilirske Bistrice i nastavili dalje prema austrijskoj granici. Utvrđena mjesta bila su lakšeg tipa, osim na mjestima gdje se očekivao žešće napade, gdje su se gradile teške fortifikacije.
Do početka rata, broj se utvrđenih točaka popeo na više od tisuću. Planeri
riječke obrane nisu previđali činjenicu da se grad nalazio na izvanredno
izloženoj točki, pa je nepovoljan položaj trebalo neutralizirati podjednako izvanrednom obranom. Grad je pretvoren u tvrđavu kojoj ratni scenariji nisu predviđali mogućnost predaje.
Na uzvišenjima uz grad pristupilo se izgradnji niza fortifikacija koje su bile kombinacija podzemnih logističkih i nadzemnih borbenih objekata. Utvrde nisu građene šablonski, prilagođavajući teren sebi, nego suprotno, prilagođavajući se terenu, te maksimalno koristeći mogućnost vizualnog utapanja u okolinu (čitaj: maskiranja). Za to su vrlo često birane prirodne udubine, nedostupne izravnoj neprijateljskoj vatri, s umješno maskiranim betonskim ulazom i rezervnim izlazom. U unutrašnjost utvrda vodio je hodnik ili stubište, a dio utvrda imao je vrata koja su se zatvarala hermetički, onemogućujući ulaženje otrovnih plinova, te ventilator s filtrima. U glavnom dijelu utvrde bilo je spremište streljiva, namirnica i vode, te zapovjedno mjesto koje je raspolagalo
telefonskom komunikacijom s izdvojenim osmatračnicama, također oklopljenim i naoružanim. Iznad tla virila je teška čelična oklopna kupola s puškarnicom, jednom ili više, iz koje su se vojnici služili teškim strojnicama. Kupole su imale betonsku oblogu pokrivenu kamenjem i bilo ih je gotovo nemoguće primijetiti, a puškarnice su zaštićene dodatnim čeličnim štitovima. Dio utvrda (primjer onih na Katarini i Pulcu) raspolagao je protutenkovskim topovima, te imao kupole teške po 40 tona, što ih je činilo najtežim oklopnim elementima duž cijelog Alpskog bedema.
Planovi o izgradnji Alpskog bedema nikad nisu realizirani u cijelosti. Rat je bio brži i dao za pravo zagovornicima teze o velikoj, točnije prevelikoj izloženosti Rijeke napadima s istoka. Od devet planirah, bile su u cijelosti završene i opremljene oružjem, uređajima i ostalim tek podzemne utvrde Angheben I na Katarini i Angheben II na Pulcu. Svaka od njih uključivala je dvije manje utvrde, s nizom bunkera, osmatračnica, spremišta, skloništa, kuhinja, ambulanti i sanitarnih točaka. Iz njih se neprijatelj gledao kroz cijevi nekoliko topova kalibra 75 mm (mogli su dobaciti do deset kilometara udaljenih meta), te većeg broja teških strojnica i puškostrojnica, što je bio zadatak posade od 150 vojnika. Na Velom vrhu, zapadno od utvrde Angheben II, bila je izgrađena i utvrda Monte Lesco, ali razvoj događaja nije dopustio njeno pravovremeno opremanje oružjem i ostalim. Reklo bi se, na svu sreću. To bi cijenu njenog pada i pada cijelog fortifikacijskog sustava samo dodatno povisilo, i to u najskupljoj cijeni, ljudskim životima, a sve zaludu…
Dragi moji centurioni i ostali zapovjednici rimskih legija, kao što vidite, ako ovo vidite, vaši samozvani crnokošuljaški nasljednici iz 1930-ih nisu baš ništa
naučili od iskustva koje ste im stavili na stol prije više od tisuću i pol
godina. Ako su vam doista nasljednici, čudno je da o vašim iskustvima znaju
tako malo, reklo bi se ništa. Ili možda nije? Jer tko bi razuman mogao u sponu
s početka ovog teksta uopće povjerovati, ma koliko truda uložio u „kreativno“ čitanje ove ili one vrste?
Podijeli na društvenim mrežama