Poeticum humane est

Pomislio sam u sebi, aha ovi su egzibicionosti, ziher bi htjeli
slušati vlastiti glas u kakvoj dvoranici okruženi društvom nepoznatih ljudi, s
naglaskom na zanesene studentice pristojno do iznemoglosti atraktivnog izgleda
zaljubljene već u samo pjesništvo, a kamoli ne u autore stihova koji ih obaraju
na razne moguće i poželjne načine, dakle uopće nisu samozatajni, pa da grade
svoj imidž daleko od svjetala reflektora i ostale romantičarske umišljaje
kojima sam se i sam svojedobno tješio, i, zašto ne, zanosio.

Pitao
sam ih evo hipotetski da imate neki prostor u kojem biste se nalazili što biste
točno u njemu radili?

Pa,
svašta, jebote, reče jedan od njih.

Dva
primjera sam zamolio jer sam nemaštovit i blesast.

Mogli
bi sjediti za stolom, ili još bolje na podu, dometnuo je drugi a prvi se
klimanjem glave promptno složio, i naprimjer razgovarati, pušiti da nas nitko
ne uznemirava s globama, piti jeftinu cugu…

O
čemu bi se barem otprilike pričalo, zanimalo me jer sam se gotovo poželio
uključiti u taj zdravorazumski način potrošnje vremenskih jedinica i prostora.

A
šta sad cjepidlačiš, dometne ratoborniji pjesnik, o životu, studiranju, curama,
politici i to…

Osjetih
se zakinut. Jer u najmanje sam dvije spomenute stvari potpuni analfabet.
Nagađajte. Pitao sam, pa jel biste organizirali neke okrugle stolove, sazivali
ostale istomišljenike u vaš sveti prostor, razmjenjivali misli s ostalim
kolegama?

Ma,
da! Jebote, još ćemo osnovati i društvo nekakvih dosadnih stihoklepaca, ne pada
nam napamet, opet ubaci onaj latentni vojnik. Ali, hop, drugi se ne složi s
njim. Zaiskrilo mu u očima zbog same mogućnosti druženja s drugim bićima
sličnog senzibiliteta, pa me priupitao ignorirajući agresivca, jel misliš da je
to moguće? Osnovati udrugu pjesnika? Dobiti neku potporu od države ili grada?
Pa, ako složiš lijepi program, statut i neodoljiv manifest, rekoh bi, ništa ne
stoji na putu do tvoje sreće. Obraća se onom prvom, dobro to zvuči, da se imamo
negdje posjesti, pozvati par ljudi, razglabati o temama koje nas zaokupljaju,
šta ne? Mrgud međutim ne odvrati ni riječ. Vjerojatno je već u glavi razmatrao
promijeniti boju špigeta na svojim martensicama.

Opet
meni upućuje pitanje, dal je pjesništvo u nas posve suvišno? Ne znam šta
odgovoriti, pa muljam, gle pjesnici su (o, bože prvo što mi je palo na pamet
bilo je ‘čuđenje u svijetu’ ali srećom sam progutao tu bedastoću) svakako,
koliko ja vidim, na margini medija, to svakako, ali djeluju. Istina, mali ih
broj poznajem, ali, ti bokca, idi po knjižarama i pregledaj malo police –
veliki broj naslova se smiješi potencijalnom konzumentu. Ne želim ispasti
frajer, pa im (više ovom drugom zanesenom negoli onom prvom, shvatili ste)
priznajem da sam i sam svojedobno objavljivao svoje pokušaje, pa da.

A
kakvo je bilo društvo tih pisaca, zanima momka?

Pa,
sad, pisci je malo preuzetan termin, hmm, normalni ljudi, ja bih rekao, ali
svako se našao u nekom sasvim drugom svijetu kasnije, ne želim razbijati
iluzije, dakako, ali upozoravam, teško je živjeti od stihova.

Huh,
to je bilo vrijeme, potpuno pogrešno zaključuje mladac.

Ma,
nije, nije uopće, odvraćam mu. Zato što ne poznajem dovoljno modernu, aktualnu
poetiku ne usuđujem se izjednačiti je s onom od prije dvadesetak i više godina,
ali mislim da je bila drugačija, i nažalost, prilično bezazlena. Znaš ono,
falilo joj je avanture, izazova, Indijane Džounsa u riječima, pokušavam biti
slikovit. Naravno, tad to nisam znao. Pa i sada samo nagađam, da, a šta ti
misliš? Kakvo je pjesništvo vaše generacije?

Jebeno,
odvrati budući skinhead. Romantik se ne složi u potpunosti s njim te nadometne
definiciju – ozbiljno.

Šta
to znači? Pitam, jel misliš da joj fali duhovitosti?

Ma,
ne! Kako nije prisutna u javnosti naprosto je nema tko kritizirati, pa su,
odnosno, ispravio se sam, pa smo samodostatni i samozaljubljeni u izričaju i
zbog toga smo jednostavno, nisam siguran da je pravo to što ću reći ali eto
tako mislim, dosadni. Stoga se i bojim da smo suvišni i da možemo i dalje samo
trabunjati o stihovima baš ovako oslonjeni o zid butege s pivom u ruci i
jeftinim cigaretama u prstima, rezignirano je zaključio.

Meni
se učinilo, po onome što sam čuo i vidio tamo na tih pol ure koliko sam proveo
sa zasada anonimnim piscima, da pjesništvo, ne samo zbog njihove samokritike i
svjesnosti pozicije u kontekstu vremena, u domovini uopće nije ugroženo. Tinja.
To je dobar znak, to vam mogu reći.