U
kršćanskoj kulturi to vam je ona situacija kad između Boga i čovjeka stavite
Crkvu, religiju, naciju i domovinu, i
opašete ih bodljikavom žicom – a niste svjesni da su Bog i čovjek ostali s
druge strane. I to onda nikako ne može završiti na dobro.
A upravo takve,
tradicijski ukorijenjene, samoodržive mentalne eskapade, postale su praktični i
teoretski stereotip raznih političkih modela obrane i zaštite nacionalnih
interesa širom cijele Europe pa ne treba čuditi da ne znamo kuda bi sami sa
sobom kada se sretnemo sa ljudima drugačije rase, nacije i vjere.
Kao
turisti nemamo pri takvim susretima nikakvih problema, ali čim se nađemo u
polju malo kompliciranijih odnosa kao što je, recimo, naftna industrija i
vanjska politika, stvari se odmah mijenjaju.
Najgore
što nam se sada može dogoditi jest da ovu izbjegličku krizu na vlastitom tlu počnemo
tretirati na bilo koji drugi način osim kao humanitarno pitanje. Ostanemo li
dosljedni u namjeri da se kao država i društvo pozabavimo samo ljudskim
sudbinama, na dobrom smo putu da stvorimo temeljne civilizacijske pretpostavke
za mirni dostojanstveni suživot u
nekoj, možda i ne tako dalekoj, budućnosti koja nas čeka.
Takav
scenarij sasvim je izgledan i za to se treba pripremati već danas. Mnogi će
izbjeglice samo proći kroz Hrvatsku, ali dojmovi koje će ponijeti sa sobom ostaju
trajni, što bi nam moglo puno olakšati stvar u njihovom povratku
(izbjegličke kvote stalno se mijenjaju).
Zato razbijanje
duboko ukorijenjenih predrasuda postaje naša civilizacijska obaveza, i to je
imperativ ponajprije medija koji slikom i tonom stvaranju kvalitetu
ozračja.
Apelirajući
na našu kolektivnu savjest, hrvatski
znanstvenici, sveučilišni profesori, akademici i umjetnici javno pozivaju na umjerenu i odmjerenu retoriku svih
uključenih u raspravu o ovoj temi, na objektivan i netendenciozan način, bez
širenja straha i panike, već kroz jačanje tolerancije i solidarnosti. …Važno je da se više čuju glasovi koji
pozivaju na razumnost, odgovornost, humanost i objektivnost. …U
okolnostima ove izbjegličke krize, koja je ujedno zbog mjera dizanja zidova i
slanja vojske na ljude i kriza humanosti te kriza proklamiranih europskih
vrijednosti, jačaju ekstremistički stavovi te atmosfera straha, panike i
opasnosti. Sva migrantska i izbjeglička tematika kao i postraseljenički i
postimigracijski fenomeni moraju biti odstrašćeni od visokih tenzija i
programatskih diskursa bilo koje vrste.
Uspijemo
li zadržati upravo ovakav razboriti pristup političkoj zbilji uvelike ćemo si olakšati
život u nekoj bliskoj budućnosti, pogotovo za slučaj ako jednoga dana na ovim
prostorima i mi postanemo manjina. Jer,
budimo realni, Rijetko je koja mala autohtona civilizacija uspjela preživjela
veliku seobu velikih naroda – a ona samo što nije počela.
Do toga
nas dijeli još samo nekoliko vojnoredarstvenih mirovnih misija kojima Zapad uspostavlja red na Istoku.
Podijeli na društvenim mrežama