Coito Ergo Sum ne može se svesti niti pod jedan žanr. To je istovremeno koncertna izvedba drame i dramski koncert. Suvremeno plesna predstava u opernoj formi. Katolička drama i queer predstava. U kojima spol, rod, nacionalnost u matrici porno politike ne igraju nikakvu ulogu.
Posebnost predstave je i izvedba u glazbenom ključu, cijela drama se pjeva, a glazba je spoj romske izvorne glazbe čije određene dijelove izvodi romski Skandal Bend (Kočani) u spoju s elektronikom. Osim što ima međunarodni predznak (Makedonija) predstava se indirektno bavi i pitanjem manjina (romska i talijanska) ali i marginalnim skupinama i rodnim manjinama.
De Sade je pornogorafiju koristio kao „drugu“ opciju, kao kontru i opoziciju
tadašnjem društvu. Pornografija i seksualnost su za njega predstavljali
slobodu. One su u svojim djelima igrao s pornografijom smještajući je u
različite društvene slojeve dokazujući kroz seksualnost jednakost svih ljudi.
Gledajući na pornografiju iz dašanje perspektive, ona više ne proizvodi istu
vrstu šoka, no i dalje seksualnost je ta unutar koje su svi ljudi jednaki, čak
i u kapitalističkom sustavu. Ipak, ova predstava se ne bavi tim pitanjem
jednakosti, nego pokušava dati osvrt na današnje tranzicijsko društvo u kojem
se nalazi Hrvatska igrajući se sa ključnim elementima popluarne kulture koja
širi kapitalističku ideologiju i proždire sve pred sobom. Seksualnost je ovdje
u službi poistovjećivanja, ali ne u duhu “Liberté, égalité, fraternité”, nego upravo u duhu kapitalizma koji zahtjeva raslojavanje, traži borbu za
preživljavanje, tržišnu kompetitivnost i “gaženje preko mrvih”.
U isprovociranom, postliberalnom društvu spektakla teško je proizvesti stanje šoka. Opća letargija hrvatskog i svjetskog društva rezultat je dugogodišnjeg sodomiziranja (od strane) politike, ekonomije i industrije zabave. Ništa više nije novo, ništa više nije šokantno ni spektakularno. Sve se svodi na varijacije dobro prolaznih formula, koje površno zabavljaju i ne nude više od voajerističkog užitka. Reality show, sjednica Sabora ili Gradskog vijeća, Dnevnik, finacijska izvješća, neki su od programa koji izazovu samo trenutno uzbuđenje, ali učestalim ponavljanjem ne ostavljaju dublji trag na građaninu, gledatelju, promatraču.
Coito Ero Sum igra sa sustavima obrazovanja (koji s jedne strane uključuju vjeronauk, a s druge isključuju dio zdravstvenog odgoja, onog seksualnog) koji kreiraju kapitalističke monstrume željne slave i bogatstva koji ne mare za kolektivne nedaće društva već su egoistično usredotočeni samo na “vlastito dupe” upravo u duhu kršćanstva. Igra se s popularnom glazbom koja je u hrvatskoj odigrala također odgojnu funkciju preko Thompsona do Severine i Rozge. Igra se seksualnim izborima koji u Hrvatskoj postoje samo na papiru, ali u realnosti su „strah i prijezir”. Igra se s vječnim polemikama oko folka i trubo folka, oko cenzure i slobode, hrvatstva i unija, oko prostitucije i braka, politike i crkve, sexa i jebačine….
Zbor (kor) je u tekstu u funkciji kritičara, najavljivača, zapravo je simbol naroda koji šutke promatra i letargično komentira bez poriva za promjenom. Oni su mi. Mi koji šutimo, koji promatramo i koji trpimo. Koji padamo i umiremo („Od sto glasa, glasa čuti nije“).
Coito ergo sum (Jebem, dakle postojim) – naslov je dramskog teksta, nastao po uzoru na Descartesov Cogito ergo sum (Mislim dakle postojim). U društvu gdje misliti mogu samo odabrani, gdje je sve svedeneo na „svoje dupe“, ova novokovanica je simbol vlas(t)ništva. Jebati – posjedovati, posjedovati – biti.
Na dan lokalnih izbora u Hrvatskoj Coito Egor Sum jest riječki (i pulski)
doprinos ulasku Hrvatske u Europu jer…
sve je u smješku
čak i povjerenje
sa džambo plakata
zadovoljno stenje
Podijeli na društvenim mrežama