Rijetki su
mediji u svijetu koju ovu nesvakidašnju sportsku gestu nisu prenijeli kao
vijest. Hewit je na kraju dobio meč, ali slava je, slažu se svi, pripala
poraženom. Taman trenutak da se ponovo malo vratimo u čarobni svijet igre i
otkrijemo nešto potpuno novo o duhu viteškog olimpizma kojemu je trebalo dugo vremena
kroz povijest da shvati vlastitu dharmu (kozmički
moralni kod).
Za tu priliku
pozvao sam si u pomoć Rolanda Rensona, profesora kineziološkog fakulteta u
Leuvenu, koji se ovoj temi posvetio u jednom svome znanstvenom članku, još negdje u vrijeme dok je Sock bio
mali.
Fer plej: Porijeklo
pojma i njegovo značenje u sportu i društvu
„Fair play je širom svijeta poznat i
razumljiv koncept, koji svoje porijeklo vuče iz sporta. Fair play ili „poštena
igra“ nije samo esencijalni element sporta, već je postao i općenitija
filozofija poštovanja drugih i poštovanja pravila, kako na sportskom terenu,
tako i u poslu ili drugim natjecateljskim pothvatima.“
Ustaljeno je
mišljenje da je njegova povijest vezana uz povijest olimpizma. No ta je
percepcija pogrešna.
„Povjesničari sporta, kao što su
Manfred Lämmer, Ingomar Weiler, David Young i još nekolicina, uništili su mit o
tome da su stari Grci izmislili fair play. Francuski arheolog i povjesničar
Paul Veyne navodi da je koncept igranja unutar unaprijed definiranog skupa
pravila, koji se naziva igrom, anglosaksonski izum, dok su razne antičke igre
pokušavale imitirati brutalnu stvarnost rata, a nisu se temeljile na poštovanju
skupa umjetnih pravila.“
Drugim
riječima, olimpijsko geslo „brže, više,
jače“ (citius, altius, fortius) nije se štitilo pravilima kakve poznajemo danas.
Uvaliti lakat u rebra svome suparniku, u sportskoj kulturi starih grka, kasnije i rimljana, nije stvaralo
nikakve moralne dileme. Dapače, grubosti i podlosti bile su dijelom taktičko-tehničke pripreme, koja u
raznim oblicima ludičkih običaja preživljava stoljećima. No i kritike na takvo
ponašanje također ne manjka.
„Tragovi moralne zabrinutosti o
igranju i igrama mogu se naći već kod humanista renesansnog perioda, kao što su
Desiderius Erasmus i Juan Luis Vives.“
Ali prave
promijene dolaze tek početkom 19. stoljeća.
Kao izravni odgovor na tradicionalne oblike natjecanja, prepune grubosti
i nasilja, u Velikoj Britaniji javlja se moderni sport – kulturni produkt
moderne kojega obilježava racionalniji i daleko uređeniji pristup, dajući
naglasak na jednakost i kompeticiju.
„Fair play
je bio moralno uvjerenje tog novog sportskog etosa. Pierre de Coubertin,
francuski osnivač modernog olimpijskog pokreta, usvojio je taj britanski
kulturni proizvod kao podlogu za svoju Pédagogie sportive i proširio taj
sportski credo diljem svijeta. No, sport nije edukativan, odgojan sam po sebi,
već samo kad je smješten u edukacijski, odgojni i obrazovni, kontekst… Stoga je pitanje može li se ili ne – a, u
slučaju da može, onda kada i kako, takav edukacijski kontekst učiniti
‘operacionalnim’ na sportskim terenima?“
Na ovo
pitanje usudio bih se odgovoriti ovako: Postoje dva načina. Prvi je sportskim
odgojem na treningu, a drugi sportskim odgojem u kući. Između ta dva odabira prednost
dajem onom kućnom.
Jedan takav
pripada i dobroj staroj tradicijskog školi pučke pedagogije. Umjesto
socijalno-psihološkog opisa metodičkog profila, radije ću prepričati jedan
primjer praktičnog metodičkog scenarija.
Prije
nekoliko godina pratio sam na televiziji prijenos nogometne utakmice u kojoj je
momčad talijanskog Milana izborila prolazak u slijedeće kolo Lige prvaka. Ono
što pamtim je detalj pri kraju susreta kada se jedan igrač milanskog kluba,
siguran u pobjedu svoje momčadi, poigrava sa suparničkim igračem na način kakav
ne priliči velikim sportašima. Zvonimiru Bobanu, koji je bio sukomentator
utakmice, to je zasmetalo: „O ne. Ovo
nije lijepo. Suparnika smiješ pobijediti, ali ga ne smiješ poniziti“
Tada sam
pomislio: Bravo Zvone, Capellova
škola! No tek nedavno sam saznao da taj ugrađeni osjećaj za fair-play ne treba
zahvaliti trenerskoj legendi, nego svome rođenom ocu. Spominjući njegove zasluge u početnom razvoju svoje
nogometne karijeri (koju u samom početku dijeli zajedno sa starijim bratom) opisuje
jednu ranu očevu odgojnu lekciju iz sportskog ponašanja:
„Posvećeno i pažljivo pratio je naše
nogometno odrastanje i bio naporan i strog kritičar…Hvala mu što mi je jednom
bacio pehare s četvrtog kata jer sam podcijenio jednog dječaka gurajući mu
loptu kroz noge, a da nije bilo potrebe. …Postulat rada i poštovanja bili su i
ostali glavni orijentiri, a mi smo ih ponijeli od kuće i to nema cijenu.“
(Jutarnji.hr)
Vjerujem da
je i sportski karakter mladoga Jack Socka u veliko mjeri obiteljska odgojna
stečevina. No, kada već spominjemo njegovu gestu, ono što nam isto ne smije
promaknuti je svakako reakcija publike. Spontani pljesak prepunog gledališta statistički
ohrabruje. Stvara pozitivni dojam da nas je većina na ovome svijetu u prosjeku
normalnih.
Lijepa je vijest
da je jedan pošteno vraćeni poen toga dana donio više radosti ljubiteljima
tenisa nego svi majstorski asevi skupljeni tijekom cijelog turnira. Ali ne samo
njima. U potezu mladog amerikanca uživali su svi. Fair-play je ipak u genima
ljudi, samo nas loše društvo odvlači prečesto u neku drugu krajnost i čini da
zaboravimo ovu pravu istinu o sebi.
Zato je
dobro, barem za mlade, da se s vremena na vrijeme pojavi netko poput Jacka
Socka i svojim prirodnim instinktom razbije predrasude o našoj urođenoj
grešnosti. Možda ga se sjete upravo u nekom svome budućem trenutku vlastitog
iskušenja, kada se nađu u istoj prilici vratiti nekome njegov zasluženi bod.
Podijeli na društvenim mrežama